Na subotnjoj promociji magistara i inženjera zagrebačkog Agronomskog fakulteta, dekan Ivica Kisić u uvodnom je govoru podsjetio na bogatu povijest uglednog fakulteta, koji je iznjedrio niz sjajnih stručnjaka. Kisić je istaknuo:
- Desetljećima ranije do našeg se fakulteta nije moglo doći javnim prijevozom. Okretište tramvaja, naime, bilo je na Kvatriću, pa smo onda sjeli u autobus i vozili se do Maksimira. Do Maksimira, do stadiona na kojem danas Dinamo proslavlja naslov prvaka!
Dinamove pjesme
Prije nekoliko dana, u šetnji jednim zagrebačkim parkom, čuli smo razgovor dvojice umirovljenika, koji su vrijeme kratili kartajući “belu”...
- Eh, kak’ bumo slatko u subotu proslavili naslov prvaka! Baš bu bilo dobro...
- Bilo bi bolje da je odlučivala ta tekma s Hajdukom, još bi slađe bilo! - Ma daj, pusti to! Budi pametan, ovak’ je preslatko, kad je “zicer”, kad nam Hajduk opet dolazi u čestitare!
Večer prije derbija jedan je kolega proslavio 25-godišnjicu braka. Nakon obnove zavjeta u crkvi Majke Božje Lurdske, priređen je “tulum” u dvorištu zgrade u centru Zagreba, na Kvatriću. Počelo je s dva-tri ljubavna “plačimačka”, bilo je i suza. A onda su se, dugo u noć, pjevale Dinamove pjesme...
Tri sličice koje opisuju šampionsko ozračje u Zagrebu. Ozračje koje nas je podsjetilo na čudesnu 1982. godinu, ali i na 2006. kad su Plavi nakon dvogodišnje “suše”, opet zagospodarili hrvatskim nogometom. I to žezlo čvrsto drže i dan danas, u posljednjih 17 sezona, Dinamo je bio prvak čak 16 puta, samo je Rijeka prije pet godina nakratko prekinula taj pobjednički niz.
Pa, zašto je onda baš ovaj naslov prvaka toliko važan, zašto je uzavrela Dinamova krv (ne samo u Zagrebu) u brojnom navijačkom puku, zašto se opet emocije posvećene Dinamu nose na rukavu? Na dan utakmice s Hajdukom, zagrebačkim su ulicama tekle rijeke navijača u automobilima okićenim Dinamovim obilježjima, trubilo se na sve strane, ugostitelji su zadovoljno trljali ruke.
Bio je to poseban dan, subota kojom je obilježeno još jedno Dinamovo proljeće, slavljenička subota, koja je svoj crescendo dobila na teško oštećenom i gotovo neupotrebljivom stadionu... Zagrebački inat Dinamovo proljeće u kojem je probuđen onaj dobro znani, ali tihi, gdjekad i pretihi, zagrebački inat!
Mnogo je toga bilo protiv Plavih ove sezone, nisu izostala ni vrijeđanja i podcjenjivanja, u zimskoj su stanci suparnici “nanjušili krv”, uvidjeli su Dinamove slabosti i krenuli su u “juriš”. Bad Blue Boysi su prvi shvatili i osjetili da se događa nešto čudno, početkom veljače pozvali su na homogenizaciju plavoga puka i teško se sjetiti kad je Dinamo imao tako zdušnu potporu s tribina kao ovoga proljeća.
Unatoč klupskim lutanjima, poglavito s trenerom, Plavi su bili nošeni gromkim navijanjem s tribina. Zadnji je potez ipak bio pravi i pobjednički, iskusni je Ante Čačić vrlo dobro znao kako vratiti momčad u normalu i osvojiti još jedan naslov. I probuditi silne emocije! Kao da je svaki dinamovac ovoga proljeća nosio poruku “e, nećete sad”! Taj je prkos bio pokretač svega, prkos koji je na kraju pretvoren u eksploziju silnih emocija, na koju nisu bili imuni ni sveučilišni profesori, ni umirovljenici, a žestoke navijače nećemo ni spominjati. Zagreb je ovoga proljeća opet živio nogomet. I slavio sa svojim Dinamom...