Jesmo li u Puli svjedočili slabom danu Hajduka ili ipak konačnom - razotkrivanju? Vrijeme će - kao i uvijek - jedino dati pravi odgovor, ali jasno je da u poljudskoj svlačionici boravi previše igrača koji nemaju klasu potrebnu da Hajduk kontinuirano izgleda dobro.
Ivan Leko već je na svojoj promociji jasno poručio da ne želi biti trener čija će momčad igrati dosadan nogomet. I da "dosadan" nogomet nikada ne smije biti izbor kluba kakav je Hajduk. Nije to rekao Leko, ali oni koji pažljivo prate Hajduk toga svjesni su toga da su Splićani već duže vrijeme igrali "dosadan" nogomet. Bez prave trke, tempa, agresivnosti, bez prepoznatljivosti. Napokon, činjenica da je Marko Livaja svojim golovima ili asistencijama momčadi izravno donio 30 od 38 osvojenih bodova jasno oslikava Hajdukovu igru. "One man show" karakteristika je momčadi koje imaju pregršt slabosti, ali i jednog igrača koji ih je u stanju sakriti potezom. Livaja to na Poljudu radi praktički već pune dvije godine.
"Bio bih jako razočaran ako će Hajdukova igra i dalje ovisiti samo o Livaji", kazao je Leko netom prije nastavka prvenstva.
Za sada mora biti jako razočaran. Protiv Šibenika je Hajduk slavio zahvaljujući Livajinom golu, ali i asistenciji Kalika, koji je doduše zabio iz drugog pokušaja, pa se ta asistencija Livaji ne piše, premda je on bio taj koji je Kalika izravno doveo do čistog zicera. U Puli Livaja nije igrao dobro, nije napravio ništa konkretno i Hajduk je odmah izgubio.
Naravno da Leko nije čarobnjak i da ne može u manje od mjesec dana promijeniti "krvnu sliku" momčadi koju ima u svlačionici. Posebno ako znamo da je ta momčad u odnosu na jesen slabija za šest igrača koji su imali značajnu minutažu (Biuk, Čolina, Vuković i Atanasov su otišli, a Lovre Kalinić i Elez su ozlijeđeni i možda tek Elez zaigra do kraja sezone). S druge strane Leko je dobio tek jednog novog igrača (Benrahou), koji je došao tek prije nekoliko dana.
Lekina je ideja jasna. Vidjeli smo je protiv Šibenika i vidjeli smo je protiv Istre u Puli. Izaći visoko, pa maksimalno agresivno i okomito napasti suparnika. Na Lekinu žalost, njegovi su igrači takav ritam u stanju držati pola sata, eventualno poluvrijeme. Zato je Hajduk jedva pobijedio Šibenik, a teško nastradao u Puli.
Pogrešno slaganje momčadi
Leko je nakon utakmice jasno rekao da momčad treba "šutjeti i raditi, te jako patiti kako bi uzvratila ljubav koju joj navijači pružaju". Leko to nema problem priznati, niti se baviti nekakvim alibijima tipa "tko zna što bi bilo da su nam suci priznali jedan od dva gola koje smo zabili". I da su ti golovi bili priznati, oni bi eventualno zamaskirali stvarni problem. Hajduk nema dovoljno dobre igrače, previše ih je nedoraslih zahtjevima današnjeg nogometa. I to je vidljivo čak i protiv Puljana čiji je budžet neusporedivo skromniji nego Hajdukov, ali svejedno im je svlačionica puna potentnih igrača, sposobnih - na nekoj svojoj razini - pratiti moderne trendove.
Griješi li Leko zato što toliko inzistira na fizičkom nogometu koji ovi igrači očito ne mogu izdržati? Možemo i o tome, premda malo tužno zvuči činjenica da Hajdukovi igrači ne mogu igrati presing u ritmu utakmica jednom tjedno. I onda se čudimo kada protiv rezervne momčadi Villarreala kojem je sezona tek počela izgledaju potpuno nedoraslo i razbijeno? Može se Leko vratiti "stajačici" i čekanju poteza odluke Marka Livaje, ali tko od nogometnih zaljubljenika ili navijača Hajduka doista želi gledati takav nogomet? Znamo da Leko kao trener to neće prihvatiti.
Međutim, u Puli smo (još jednom) vidjeli koliko je loše ili krivo slagana ova momčad Hajduka. Borevković i Simić nisu dovoljno brzi ni za igrače Istre, da ne pričamo za veterana Antu Ercega. Prpića ćemo ostaviti po strani, dečku je 18 godina, nepravedno bi bilo da on bude taj koji će izvlačiti momčad iz dubokog blata. Što su na terenu radili Grgić i Kalik? Stalno su kasnili u fazi obrane, a napadački su ostali potpuno neprimjetni. Previše često im se to događa. Mlakar je bio nevidljiv i protiv Šibenika, u Puli je samo nastavio u takvom ritmu. Melnjak je na lijevom boku hrpu lopti bacio u bunar. Sahiti je prvi put zaigrao kao desni bočni pa ćemo njegovu lošu izvedbu donekle opravdati.
Ključno je pitanje koliko su ti igrači uopće u stanju prihvatiti zahtjeve Ivana Leke? A ne pričamo o zahtjevima igrača koji igraju Premiership, nego o pristojnim europskim standardima, koje bi svaki Hajdukov igrač trebao prihvatiti već samim time što boravi na Poljudu.
Nema tajnog recepta
Ivan Leko od svojih standarda neće odustati, a predsjednik Jakobušić i sportski direktor Nikoličius trebali bi spoznati da su u protekle dvije godine očito doveli previše igrača koji ne igraju na razini koju današnji moderni nogomet zahtijeva. A da bi osvajao naslove i parirao Dinamu moraš imati takve igrače, jer ih Dinamo ima na svakoj poziciji. I na proljetni dio sezone stoga treba gledati kao na "čistilište" koje će otkriti tko bi na ljeto trebao ostati u svlačionici, a kome se u Hajduku trebaju zahvaliti. I na koji način tražiti nova lica. Priču o lovu na titulu treba odmah zaboraviti, jer je potpuno nerealna, a sve snage usmjeriti na "šutnju, rad i patnju", što je Leko jasno istaknuo nakon utakmice.
Rezultat u Puli zasigurno nije realan ako ćemo pogledati snagu Istre i Hajduka. Međutim, nije se dogodio slučajno. I ako ćemo baš iskreno - nije ni toliko senzacionalan ili šokantan. Ne može Hajduk koji je i jesenas iskazivao pregršt slabosti, ostati bez toliko važnih igrača, ne dovesti nove, pa ambicije graditi na tome da će novi trener izmisliti tajni recept za kontinuirani rezultat. Nema toga u nogometu.
Hajduk za Lekinu viziju nogometa treba nekoliko pravih pojačanja, a još više igrače koji mogu pratiti trendove modernog nogometa. Previše aktualnih koje ima u svlačionici to nije u stanju. Sve je drugo samo zavaravanje...