Kakva ružna, tužna noć za Hajdukove navijače, pogotovo za "torcidaše" na Maksimiru, koji su se nakon prvog poluvremena, ponadali velikom udarcu, pa u nastavku doživjeli četiri lake kapitulacije Lovre Kalinića. Baš prema onoj, neki kažu židovskoj, kletvi: "imao, pa nemao". Može se sad govoriti i tješiti kako je tek početak prvenstva, kako do kraja ima još 33 utakmice, kako se sve može ispraviti, ali ovaj glatki poraz predstavlja jaki moralni udarac, od kojeg se teško oporavlja. Pogotovo nadođu li novi negativni šokovi na europskoj sceni, što se može predvidjeti.
- Poraz je moja odgovornost - rekao je Valdas Dambrauskas, Hajdukov trener, kao da svi koju su pratili utakmicu, pa i oni koji su na terenu igrali, nisu svjesni da je trener doslovno zabrljao. I još nešto, Litavac se usudio kazati nešto kao "ovo nije pošten rezultat". Molim? Pa nije bilo baš pošteno ni onih 1-0 iz vodstva u prvom poluvremenu.
Ali idemo od početka, od ove nove Dambrauskasove konfiguracije obrane s tri stopera. I njegove besmislice, kako to i nije bila neka novost, jer su navodno "bijeli" to trenirali. Pa odigrali su četiri utakmice na pripremama u Austriji, dvije prvenstvene, dvoboj za Superkup, dvije testne (Posušje i Solin), te dvije europske, i niti jednom "bijeli" nisu igrali u formaciji s tri stopera, osim posljednjih petnaestak minuta protiv Vitorije u Guimaraesu. A i to nije bila naročita izvedba.
Najgore se ipak dogodilo u 60. minuti, dakle, još kod vodstva Hajduka od 1-0, kada je trener uveo tri igrača kako bi ojačao bočne strane (Mikanović i Melnjak), te učvrstio sredinu (Vuković) da bi potom Dambrauskas nakon 1-2 izveo novu "rošadu": Chidozie Awaziem u vezni red!?
Netko će kazati kako je lako biti pametan poslije bitke, što je točno, ali ima nas, koji smo u brojnim analizama ustvrdili kako je Hajdukova momčad manjkava u konstrukciji igre.
Treba upozoriti da je derbi na Maksimiru za Hajduk bila trenutačno najvažnija utakmica prvog dijela prvenstva, jer pobijediti, ili čak uzeti jedan bod, protiv Dinama, značilo je oštetiti "modre", a za "bijele" ogromnu bodovnu prednost, naročito onu psihološku za buduće nadmetanje za prvaka. A Dambrauskas je svojim eksperimentom tu priliku Hajduka upropastio, on je - kako se to kaže - sam sebi pucao u nogu, odnosno izveo je svojevrsni harakiri.
Moguće je da je Dambrauskas imao ideju sa shemom od tri stopera kao varijantu za suprotstavljanje Villarrealu. Svi koji su poručivali kako "bijeli" imaju izgleda protiv "žute podmornice", to su radili iz patriotskih, navijačkih emocija, jer bi, kao, ružno bilo najaviti da su sve mogućnosti na strani Španjolaca.
Molim vas, Hajduk je 1991. osvojio onaj posljednji Kup Jugoslavije protiv Crvene zvezde (1-0, gol Alena Bokšića). Uoči tog finala, priznajem, tumačio sam, da tako kažem na sva zvona, kako je nepravedno da se igra jedna utakmicu u Beogradu, gdje su "crveno-bijeli" domaćini, to jest kako bi logično bilo da se igraju dvije utakmice. Josip Skoblar, tada Hajdukov trener, na ta je plediranja doslovno pop**dio, rekao mi je:
- U dvije utakmice nemamo izgleda, jer je Zvezda bolja, u jednoj ćemo mi njih puknuti, iznenadit ćemo ih…
Tako je i bilo. Dakle, zanositi se da se ovaj Hajduk može u dvije utakmice nositi protiv Villarreala, to je teška psovka, pa je otud bila sugestija u najavi prije Dinama: uzmite vi pet bodova u tri utakmice protiv Dinama, Lokomotive i Osijeka, nemojte se žestiti na Villarreal. No, kako brojni misle da su iznenađenja moguća, otud i fantazija, pravo snivanje Janija Atanasova:
- Ovu utakmicu moramo zaboraviti, protiv Villarreala treba dati sve od sebe, možemo ih pobijediti.
Nakon debakla na Maksimiru normalno je stanje konfuzije u Hajdukovim redovima, sada dolazi do izražaja stabilnost rukovođenja. I to po vertikali: Lukša Jakobušić, Mindaugas Nikoličius, Valdas Dambrauskas, pa dalje Lovre Kalinić, Marko Livaja… Kako se resetirati, vratiti sigurnost?