Na potezu su - dakle - Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius. Hoće li dovesti novog trenera, po mogućnosti "kapitalca", provjerenog, dokazanog i pobjedničkog? Te tako poručiti svima, a najviše navijačima, da Hajduk ni u snu nije prekrižio sezonu, te da zacrtani ciljevi istaknuti u "Strategiji" ambiciozno predstavljenoj u listopadu prošle godine ostaju vodilja za budućnost. Ili pak na klupi ostaviti Mislava Karoglana (40), mladog trenera velikog srca, kažu oni koji ga znaju i dobrog trenerskog znanja, ali i realno nedostatnog iskustva za vođenje kluba kakav je Hajduk. Posebno Hajduka koji je u evidentnoj krizi.
Jakobušićev se izbor trenera zna od prvog dana kako je sjeo u predsjedničku fotelju. Tražio je prije svega hajdukovca, dokazanog, ambicioznog i neupitnog autoriteta. Ivan Leko, Ivan Jurić i Slaven Bilić kao prvi "pickovi" nisu bili dostupni. Ni tada ni danas.
Tko može biti sljedeći na redu?
Jedno ime nekako se nameće samo po sebi - Matjaž Kek (61). Hajduk i Kek na ovaj ili onaj način "koketiraju" već nekoliko godina. Nećemo se usuditi napisati da je Slovenac iz Maribora navijač, ali nije problem reći da je u najmanju ruku veliki simpatizer "Majstora s mora". Kada je Jakobušić krenuo u potragu za trenerom, Kek se navodno nalazio visoko na listi želja. Međutim, bio je izbornik Slovenije i realno - nedostupan. Kao što je ostao nedostupan za Dinamo, koji mu je prošle jeseni nudio milijunske iznose samo kako bi ga doveo. Kek je izabrao ostanak na klupi Slovenije, čime je iskazao ne samo veliko domoljublje, nego i karakter čovjeka koji drži do ugovora i dogovora.
Ljetos je Keka u Rijeku želio vratiti i Damir Mišković, ali ni to se nije dogodilo. Po jednoj verziji ispriječila se korona koju je Kek ljetos dobio, po drugoj ponovno nije dolazilo u obzir da raskine ugovor koji ga veže uz reprezentaciju.
Kek je - doduše - i dalje slovenski izbornik, ali neće biti još dugo. Već sljedeći tjedan bit će slobodan trener, jer mu sa završetkom Lige nacija u kojoj ga čekaju još dvije utakmice završava i izbornički ugovor. Slovenija se nije plasirala na Svjetsko prvenstvo, tako da će sljedeću akciju imati tek na proljeće i pitanje je hoće li Keku uopće ponuditi novi ugovor, te hoće li ga on prihvatiti.
Ljudi bliski iskusnom Slovencu kažu da se zasitio izborničkog posla, a realno je njegov način rada daleko bliži zahtjevima kluba nego reprezentacije. Kek je prije svega veliki radnik koji je karijeru izgradio kroz prepoznatljiv sustav igre i čeličnu disciplinu u svlačionici. I jedno i drugo puno je teže izgraditi u reprezentaciji, gdje igrače dobiješ na 10-tak dana. I gdje oni često dođu umorni zbog obaveza u klubovima i željni malo drugačijeg pristupa. Kako je Zvonimir Boban znao reći "reprezentaciji više treba izbornik, nego istinski trener". A Kek je prije svega istinski trener.
Je li Kek kalibar za trenera Hajduka suvišno je uopće pričati. U pet i pol godina je vodeći Rijeku osvojio naslov prvaka, dva puta Kup, te je tri puta igrao Europsku ligu. Fantastični i povijesni rezultati za klub s Rujevice. Kek je 2017. odveo Rijeku do dvostruke krune u vrijeme kada je Dinamova dominacija izgledala nedodirljivo. Kao što izgleda i danas.
Kek je do naslova te 2017. došao tako što je Rijeka osvojila nestvarnih 88 bodova. U ukupno 44 utakmice u toj sezoni Rijeka je upisala 33 pobjede i samo dva poraza. Uz fantastičnu 92:31 gol-razliku. Imao je iskusnu momčad koju su predvodili Gavranović, Mišić, Andrijašević, Vešović, Ristovski, Elez... Posložio ih je u prepoznatljivih 4-2-3-1 te gazio sve redom. Hajduku je na Poljudu Rijeka zabila četiri gola, Dinamu na Rujevici čak pet. Rijeka je od prvog do zadnjeg kola držala kontinuirano dobru formu, a drugačije i ne možeš osvojiti 88 bodova.
Današnji Hajduk ima sličnosti s onom Rijekom. Prije svega vrlo iskusnu momčad, sa čak i jačim individualcima nego što ih je tada vodio. Kek je pokazao da nema problem autoritativno voditi takve igrače, te ih na najbolji mogući način podrediti momčadi. Hajdukovi treneri to već godinu i pol dana ne uspijevaju. I zato su Hajdukove igre jako oscilirajuće, te iznimno ovisne u raspoloženju igrača, prije svega Livaje. Kod Keka u Rijeci nije bilo tako, Rijeku je prije svega krasila momčadska i prepoznatljiva igra u kojoj su pojedinci poput Gavranovića ili Andrijaševića mogli doći do punog izražaja i sjajnog golgeterskog učinka.
Marko Livaja nije ostao u Hajduku zato da bi se kitio lovorikama nakon sjajnih golova, kao što ih je zabio u subotu protiv Puljana. Livaja je na Poljudu zašto što želi trofeje, želi naslov prvaka. I Nikola Kalinić se zbog toga vratio. Koliko god neki isticali rad Valdasa Dambrauskasa ostaje činjenica da Litavac nije izvukao iz svlačionice ono što ona istinski može dati.
Zbog svega toga Jakobušić bi mogao - još jednom - ozbiljno razmisliti o Matjažu Keku u ulozi trenera Hajduka. Nije pravi hajdukovac kao što su to Bilić, Jurić, ili Leko, ali voli Hajduk, poznaje ga, kao što poznaje i kompletnu HNL. I dokazani je pobjednik. Sa 61 godinom još uvijek je u odličnim trenerskim godinama, a i željan je svakodnevnog rada nakon što već gotovo četiri godine radi u ipak daleko lakšem izborničkom ritmu. Keka kažu frustrira to što sa Slovenijom ne može do velikih rezultata, jer nema potreban kalibar igrača. Na Poljudu bi to imao. Napokon, ta je momčad proljetos osvojila Kup, pokazala da zna i može.
Na potezu je samo Hajduk. Kek će za nekoliko dana biti slobodan trener...