Ništa se promijenilo nije, kadar koji je Ivan Leko imao na raspolaganju u dvoboju s Istrom, imat će i u nastavku sezone. Gdje je u tim uvjetima Hajdukov prostor za napredak pred četiri susreta koji bi mogli usmjeriti sezonu, jer Bijele čekaju gostovanje u Gorici, pa Lokomotiva i Dinamo na Poljudu, te na kraju mini-ciklusa jadranski derbi na Rujevici?
Ofenzivni segment je problem, Hajduk nije postigao pogodak protiv Istre, prvi put od utakmice s Dinamom krajem travnja da Bijeli nisu poentirali. U toj seriji imali su devet pobjeda, a prethodno dvije “nule”, dva remija “ništa-ništa” protiv Gorice i spomenutog Dinama. Kako pojačati napad bez novih igrača pitanje je koje ima sasvim jasan odgovor. Treba izvući maksimum iz kadra kojeg Leko ima na raspolaganju. U tom kadru tri su igrača ispod razine očekivanja. Njihovi su kapaciteti visoko iznad onog što trenutno pokazuju, stoga će već dvoboj s Goricom pokazati koliko je u reprezentativnoj stanci trener Bijelih uspio podići razinu forme terceta koji treba pružiti bitan pomak u napadačkoj igri.
Podsjeća na Gyurcsa
Yassine Benrahou je prvi na listi “pojačanja iz vlastitog dvorišta”. Igrač koji zna s loptom, plemeniti veznjak koji je do sada potvrdio da je klasa više u prekidima. Na kraju prošle sezone dosegao je željenu formu, postao igrač prevage, ali kako je krenula nova sezona preselio je na klupu i potpuno se ugasio. Bez pogotka i asistencije u osam nastupa, u 406 minuta provedenih na travnjaku. Pritom je četiri krenuo od početka, ali ništa nije pomoglo. Benrahou je ostao neprimjetan. Ni prekida, ni udaraca, ni okomitih lopti s pozicije polušpica. Nešto slično vidjeli smo i prvih mjeseca dana njegove adaptacije. Benrahou učinkom neodoljivo podsjeća na Gyurcsa, brzonogog mađarskog krila koji je prve polusezone izgledao poput Mbappea, a kasnije je nestao sa scene. Pravi Benrahou, onaj iz finiša protekle sezone bio bi zaista pojačanje za Hajduk, stoga se nestrpljivo očekuju rujanski dvoboji da se vidi može li se Marokanac vratiti u formu s kojom je negirao sve sumnje pri dolasku s etiketom “igrač iz posljednjeplasiranog kluba druge francuske lige”. Benrahou je pokazao da zna i može više, ali ostalo je u zraku pitanje je li sve bio samo bljesak ili može u kontinuitetu nastaviti s ulogom nositelja.
Teško prati ritam
Vadis Odjidja-Ofoe igrač je koji je upravo Marokancu “preoteo” poziciju “desetke”. Nesporno najveći znalac u ekipi. Igrač koji drukčije udara loptu, kako to vole kazati stručnjaci kada opisuju nogometaša koji oplemenjuje igru. Odjidja zaista posjeduje te karakteristike, ali ipak, mora se priznati, u pojedinim susretima tužno je gledati kako u njegovoj igri nedostaje komponenta tjelesne spreme. Primjerice protiv Istre. Silno se trudio, ali ne može. Igrao je iz mjesta, pokušavao atraktivnim potezima razigrati momčad, ali nema tjelesnu moć. Dva tjedna stanke sigurno je i 34-godišnjem Belgijancu ganskih korijena jako dobro došlo kako bi podigao razinu segmenta koji mu tako vidljivo i dramatično nedostaje. Odjidja je pri dolasku oduševio sve analitičare i navijače, ali kako vrijeme prolazi tjelesna sprema postala je “trn u oku”. Pati njegova izvedba uslijed tog bitnog nedostatka, Odjidja teško prati ritam utakmice na nivou 90 minuta. Još teže kada ga se vrati na “šesticu”, zato je stanka u prvenstvu upravo Odjidji došla u pravi trenutak. Imao je prostor za napredak, koliko ga je iskoristio pitanje je čiji će odgovor imati veliku refleksiju na podizanje ukupne izvedbe Hajduka. Njegov doprinos bit će od presudnog značenje ove jeseni, jer Odjidja bez ikakve dvojbe treba biti ključni igrač u izgradnji napada Hajduka. Po učinku, prvi do Livaje, jer dosadašnje dvije asistencije u devet nastupa skromno je za igrača klase Odjidja-Ofoe.
Treći, ali ne i najmanje važan je Emir Sahiti. Igrač koji je sezonu i pol pružao energiju kompletnoj momčadi, ali na početku nove sezone nema Sahitija ni njegove energije. Nema ni pogodaka, ni asistencija. Baš kao i Benrahou bilježi same nule u statističkim rubrikama. Kako i zašto, pitanja su koja se nižu, ali odgovore samo Sahiti zna. Može li bolje? Jasno da može i mora, tim više što se otvorio prostor na oba krila odlaskom Mlakara. Upravo Sahiti s iskustvom igranja treće uzastopne sezone na Poljudu treba biti igrač koji će najviše pružati u vršku napada. Proboji po krilu, asistencije, pa i zgodici.... sve su to elementi igre na koje smo od Sahitija navikli. Nikada kosovski reprezentativac nije bio igrač od 10 pogodaka po sezoni, ali imao je utakmice kojima je udarao pečat. Sigurno je da ima motiva ponoviti već viđeno i u trećoj sezoni.
