Ponovio sam to milijun puta, proživio u svojim sjećanjima znatno više - krenuo je Ivan Buljan, legendarni prvotimac Hajduka, ali i sportski direktor i trener "bijelih", uopće čovjek, koji zaslužuju maksimalno poštivanje - taj gol, nisam ih postigao mnogo, jedno četrdesetak, dakle gol je moje karijere.
A radilo se o pobjedonosnom golu Hajduka u dramatičnoj utakmici pretposljednjeg kola prvenstva 1971., protiv Partizana u Beogradu, koja je zaključena trijumfom, "bijelih" s 4-3. Uz napomenu da je Partizan vodio 3-0, pa se dogodilo kolosalni preokret golovima Nadoveze (2), Boškovića i Buljana i to u 88. minuti!
Kristalno jasna slika
- Kristalno jasna mi je slika i danas pedeset i više godina kasnije. Ito Pavlica je držao loptu, zasprintao sam, dobio sam je i s ruba kaznenog prostora zakucao je u mrežu. Vratar Partizana Furtula nije stigao intervenirati…
Navijači Hajduka čekali su predugo, još od 1955., znači punih šesnaest godina na taj trofej. Zato se poslije pobjede nad Partizanom, kada je Hajduk osigurao prvo mjesto, u Beogradu dogodila fantastična manifestacija slavlja "bijelih". Desetak tisuća poklonika Hajduka krenulo je sa stadiona JNA prema centru, marširali su do Terazija, usput pozdravljani od Beograđana, navodno navijača Crvene zvezde.
Čudesan doček
- Doček je bio fantastičan, nekoliko tisuća nas je dočekalo na aerodromu u Kaštelima, pa je naš autobus pratilo preko stotinu automobila, kroz Kaštela, Solin do Starog placa. Eto mogu misliti što će biti, kakvo će to slavlje biti, nadam se, na kraju ovog prvenstva. Volio bih, vjerujem da će se ostvariti snovi, posebno za mlađe generacije navijača, koji nisu doživjeli Hajduka kao prvaka.
Buljan će istaknuti kako je u njegovo igračko vrijeme, sedamdesetih godina prošlog stoljeća Hajduk bio najmoćniji klub u bivšoj državi, pa će u fokus najprije postaviti predsjednika Tita Kirigina.
- Zasluge šjor Taje su nemjerljive, naša liga je bila jedna od tri, četiri najjače u Europi, a u njoj je Hajduk bio prva sila. Pa to svi priznaju, s trenerom Lušticom, pogotovo s Ivićem, generacija igrača nizala je uspjehe, bili smo temelj reprezentacije Jugoslavije. Jakobušić? Cijenim njegova postignuća u organizaciji, poslovanju, marketingu, naročito u za naše pojmove nezamislivoj podršci navijača. Osvojena su i dva kupa, fali naslov prvaka. Pogotovo Hajduku nedostaju europski nastupi.
Buljan, međutim, ne dolazi na Poljud, premda je u povijesti splitskog kluba ostavio dubokog traga ne samo kao jedan od glavnih igrača (tri prvenstva i četiri kupa), nego i kao iznimno uspješni sportski direktor. On je kao šef struke u razdoblju od 1990. do 1996. s "bijelima" osvojio po tri naslova prvaka (1992, 1994. i 1995.) i kupa (1991, 1993. i 1995.). Znači, Buljanov timbar je na čak trinaest najvećih trofeja…
- Ne bih otvarao pitanja kako i zašto sam se udaljio od Poljuda, ali ne i od Hajduka. Ja sam zagriženi hajdukovac, ono do moje srži. Veza mi je jedino Jurica Gizdić, vrlo ljubazan, kada zatrebam za prijatelje kupiti ulaznice. Ipak kad se sjetim kao sam krenuo iz Runovića, to jest iz Mračaja, časno služio Hajduku kao igrač i funkcionar mogu biti ponosan bez obzira što sam doživio neke nepravde…
Posebno mu je bilo teško, privatno će priznati, kad je bez razloga smijenjen kao sportski direktor u ljeto 2009. ("na pravdi Boga dobio sam otkaz i to od Joška Svaguše, zalutalog na mjesto predsjednika"). To je dovelo do njegova definitivnog raskola s prijateljem Ivicom Šurjakom, tako da to ne zaboravlja ni danas.
Broj jedan je - Zebec
- Prirodno je da me smeta način na koji sam faktički odbačen, zajedno s još nekim veteranima, uzet ću primjer Dražena Mužinića, doslovno jednog od nenadmašnih aktera u povijesti kluba, koji je, nevjerojatno, otjeran s Poljuda. Ono čime se ne slažem danas, to je u prvom redu, premda je došlo takvo vrijeme, gomilanje stranaca. Naime, praksa je pokazala da je Hajduk bio najbolji kad su glavnu riječ vodili igrači odgojeni u klubu, uz dodatak da su u moje vrijeme angažirani oni igrači sa strane, koji su predstavljali istinska pojačanja.
Buljan će naglasiti da "nikako nije protiv stranaca, jer sam i sam bio u toj ulozi kao igrač HSV-a i Cosmosa, ali ne mogu prihvatiti da se iz inozemstva dovode igrači za popunu klupe". Pogotovo ga smeta serija dovođenje stranih trenera, koji po njemu u pravilu nisu zaslužili klupu "bijelih".
- U mojoj igračkoj karijeri trener broj jedan bio je Branko Zebec, dok je Ivić u domaćim okvirima s našom generacijom ostvario veličanstvene rezultate, dok smo na europskoj sceni morali proći mnogo bolje… Žarko želim da Hajduk ove godine postane prvak, uz napomenu da bi se tek u europskim kupovima morala pokazati prava težina ove momčadi.