Ivica Šurjak danas slavi 70. rođendan. Prvih 70 za Šuru. Kapetan Hajduka, kapetan reprezentacije bivše države, igrač koji je oduševljavao navijače širom Europe. Primio ga je i francuski predsjednik Mitterrand kada je s PSG-om osvojio Kup Francuske, a s Hajdukom je osvojio tri prvenstva i pet Kupova. Nauživao se nogometa Ivica Šurjak, jedan od najvećih igrača Hajdukove zlatne generacije 70-ih koja je s trenerom Ivićem pokorila Jugoslaviju, a umalo i Europu.
- Ponosan sam na sve što sam napravio u igračkoj karijeri. Primarno kroz Hajduk, kasnije reprezentaciju, Paris SG i Udinese. Prošao sam puno lijepih dana, baš mogu reći da sam guštao u nogometu i životu. Kada pogledam unatrag shvatim koliko sam sretan. Imao sam lijepu karijeru, igrao sam u klubu kojeg sam volio od malena. Presretan što sam bio dijelom prekrasne hajdučke priče. Osvojio sam puno trofeja, igrao svjetska prvenstva, družio se kroz klubove s velikim igračima, živio u Parizu i Kaliforniji, a danas sam najsretniji u Splitu. Živim mirno, povučeno od svih sportskih zbivanja i gledam hoće li moj jednoipolgodišnji unuk Luka krenuti u nogomet. Treba mu odmah dati balun, da vidimo je li talentiran - uz osmjeh će kazati odlično raspoloženi Šurjak.
Godine su prošle, ali mladoliki izgled zadržao je i danas. Kao i prepoznatljivi šarm koji ga je krasio još od početka 70-ih kada je počeo igrati u Hajduku. Svi ga pamte s brojem 11 na leđima. Pamte ga kao lijevo krilo, a Šurjak je počeo kao vezni.
- Puno sam utakmica odigrao kao lijeva spojka. Nije se tada govorilo vezni, mi smo bili spojke. Tek u seniorima sam više počeo igrati na lijevom krilu. Znam da me ljudi pamte i po brzini, ali nisam bio najbrži niti u Hajduku. Peruzović je bio brži od mene.
Utakmica koju ne može prežaliti
Dugi korak, duga kosa. Nezaboravni bijeg Šurjaka po lijevom krilu. I tako 504 puta za 141 pogodak u dresu Hajduka. Osvajao je trofeje kao igrač, ali i kao sportski direktor, prvak 2001, osvajač Kupa 2010. Pregršt velikih utakmica je iza Šurjaka, ali kada ga upitate za kojima i dan-danas pati lako će ih nabrojati. Tri “crne točke” Hajdukove europske povijesti, tri utakmice koje su Bijele zaustavile na putu prema krovu Europe. St. Etienne, PSV i HSV, tri “ljute rane” svakog kojem srce za Hajduka tuče.
- Nikada neću prežaliti što nismo otišli do kraja. Imali smo momčad, ali gdje smo mi bili u usporedbi s jakim europskim klubovima. Dođemo u Eindhoven, prođemo onu veliku tvornicu Philipsa i svima nam daju poklon. Odmah pomislim “kako onda daruju ostale kada ovako poklanjaju nama koji smo im protivnici”. Kasnije se dogodi onaj famozni jedanaesterac kojeg ne dosudi austrijski sudac.
Linemayr je bio austrijski arbitar koji je Šurjak i Hajduk uskratio za kazneni udarac.
- Da smo mi imali VAR... Uvijek se toga sjetim kada netko počne priču o Eindhovenu. Kakav je to jedanaesterac bio.
Nakon PSV-a, u ožujku 1980. stigao je mitski HSV. Nezaboravna pobjeda, ali i eliminacija u četvrtfinalu Kupa prvaka.
- Presing je Ivić naredio po cijelom terenu. Trebalo je imati snage i znanja igrati presing Hamburgu koji je imao Magatha, Keegana, Hrubescha, Buljana... Došli su do finala Kupa prvaka te godine. U polufinalu su deklasirali madridski Real s 5:1, a mi smo ih trebali izbaciti. Evidentni prekršaj na Pudaru u Hamburgu za njihov jedini pogodak na kraju je presudio. U Splitu smo imali milijun šansi, a toliko peha. Pogodi Hrubesch stativu, od stative uđe balun u branku.
Vratit ćemo se na tren St. Etienneu. Priča je zanimljiva jer se spominjao doping domaćih igrača koji su u drugom dijelu dvoboja dobili veliku snagu otišavši od 1:1 do krajnjih 5:1.
- Ma kakav doping. Njihov je mentalitet bio jači. Milijun puta sam izvrtio tu snimku. Ni danas mi nije jasno kako smo ispali. Ali kada vidiš da PSG ispadne od Barcelone, a dobije prvu utakmicu 4:0, onda sam sebi kažeš “i drugima se događa”. Uvijek mi je taj St. Etienne u glavi. Ivić je sigurno mislio “gdje će oni nama dati četiri gola?”. Dali su nam pet do kraja, a imali smo 1:1 na poluvremenu. Vidite koliko o tome mislim, a prošlo je gotovo 50 godina.
Hajduk 70-ih bio je momčad ispred vremena. Tako se opisivala Ivićeva zlatna generacija.
"Ti si kapetan, moraš biti primjer"
- Istina, Ivić je bio ispred vremena, u to nema spora. Bili smo fizički sjajno pripremljeni, a naš napad je bio fantastičan. Od Žungula, preko Oblaka, Mužinića, mene i Jerkovića. Pet igrača koje trebaš čuvati. Danas treneri više razmišljaju o obrani, a nama je možda nedostajalo malo više hrabrosti. St. Etienne i PSV smo ispali u produžecima. Malo nam je falilo da napravimo korak, da budemo prvaci Europe. A imali smo tu klasu, taj kapacitet. Dobro trenerski vođeni, s 80 % igrača iz Splita, s fantastičnim pojačanjima, Holcerom, Oblakom i Đorđevićem. Znali smo se u dušu. Do 28. godine nisi mogao vani. Ali, nisu ni drugi, pa smo mi osvojili tri prvenstva i pet kupova zaredom.
Nakon ispadanja od Hamburga uslijedila je i posebna životna epizoda. Nije nogometna, ali je jako zanimljiva. Šurjak je krajem 1980. otišao na odsluženje vojnog roka uz jedno obećanje.
- Nakon HSV-a u Splitu idem u vojsku s tim da mi je obećano kako izlazim van nakon tri mjeseca. Još od dječačkog doba imao sam lakšu srčanu manu, a zbog toga su ljude inače oslobađali od služenja vojske. Meni su rekli da se moram pojaviti. Ona priča, ti si kapetan reprezentacije, moraš biti primjer. Samo dođi u Ljubljanu i poslije tri mjeseca ideš kući.
Međutim, prošla su tri mjeseca i ništa se nije dogodilo. Šurjak je još uvijek bio u sivomaslinastoj uniformi. Stoga je odlučio da je vrijeme za novi potez.
- Reprezentacija je igrala utakmicu u Luksemburgu, a ja se nisam vratio s momčadi, nego sam produžio u Pariz. Tražili su me i našli su me u Parizu, pa sam se morao vratiti u državu. Otišao sam na VMA (Vojno medicinska akademija) u Beograd i krajem studenog sam definitivno oslobođen.
Međutim, tu nije bio kraj priče s vojskom, tek se štorija zahuktala.
- Izašao sam iz vojske i kada sam mislio da je sve gotovo, u prosincu je u javnost iscurila informacija da sam se pred tri mjeseca zakasnio vratiti u vojarnu. Kasarnu, kako se onda zvalo. Nijedan novinar nije smio napisati da se nisam vratio na vrijeme, ali čim sam izašao iz vojske dobio sam šest mjeseci suspenzije od FSJ-a. Radi zakašnjelog povratka u vojsku! Kasnije smo se žalili, zabranu su mi spustili na tri mjeseca što je taman bilo vrijeme ondašnje duge zimske stanke. Odigrao sam još nekoliko utakmica na proljeće 1981. i potpisao za PSG.
Možda bi Šurjak bolje prošao u toj priči da je prihvatio ponude iz beogradskih klubova. Ali iz Hajduka nikada nije htio ići.
- Nikada mi nije bilo ni na kraj pameti otići u neki klub u bivšoj državi. Kako bih se vratio u Split. Zvezda je na primjer nudila, izaberi kuću na Dedinju. Ali nisam ni pomislio na tako nešto.
Kada je stekao uvjete za inozemstvo otišao je u PSG gdje je proveo godinu dana. Međutim, već na kraju sljedeće sezone došla je ponuda iz Udina. Ponuda koja se nije mogla odbiti.
Nagovaranje Žungula
- Dok sam igrao u PSG-u zvao me Boškov iz Reala. Ozlijedio im se napadač Cunningham, ali PSG me nije pustio. Zato sam razmišljao o odlasku. Situacija je tražilo brzu odluku. Imam 29 godina i posljednjeg dana prijelaznog roka koji je tada završavao 1. svibnja moram se odlučiti. Udinese je poslao ponudu puno jaču od PSG-a, nisu Parižani onda bili klub današnje veličine. Odlučio sam se za Udine, računajući da treba zaraditi pred kraj karijere, strahujući da mi poslije Reala ne propadne još jedna ponuda. Taj dan kada sam potpisao za Udine i Platini je potpisao za Juventus. Dva tjedna kasnije smo igrali finale Kupa Francuske, dobili smo njegov St. Etienne. Navijači su mi s tribina vikali “Šurjak ostani”. Uh kako mi je bilo žao, ali već sam potpisao za Udinese.
Predsjedniku PSG-a predložio je zamjenu iz reprezentacije Jugoslavije.
- Zbog Safeta Sušića je Borelli došao na pripreme reprezentacije u Novi Sad. Uzeo je Sušića na moj prijedlog.
U Udinama je Šurjak igrao s Brazilcem Zicom.
- Petkom smo lagano trenirali. Samo smo gledali kako Zico izvodi slobodne udarce.
Veličine su u pitanju, sjajni igrači koji su početkom 80-ih oduševljavali navijačem diljem Globusa. Ali kada Šurjaka upitate tko je najveći s kojim je igrao, tu nema dvojbe.
- Uz dužno poštovanje prema Oblaku, Zicu, Sušiću i ostalima, najbolji je bio Jure Jerković. Igrač koji me je oduševljavao. Znali smo se u dušu, živio sam od njegovih baluna. Bio je savršen igrač, tehničar, lijeva noga, desna noga. Umjetnik. Doduše, nije bio za “ratove” u Tuzli i Sarajevu kao Pero Nadoveza ili Frfa, ali bio je umjetnik baluna.
Jerković umjetnik, a Žungul igrač koji nije iskoristio potencijal.
- Nisam ga uspio nagovoriti da se vrati iz Amerike. Ostao je igrati mali nogomet, a bio je potencijal za najveće klubove. Sve je imao Žungul. Igrač za Barcu, Real. Strašno je kakva smo mi momčad bili. Ali ne možeš sa sirom i pršutom do prvaka Europe.