Valdas Dambrauskas ima odličnu statistiku, ali ipak je daleko od naslova prvaka. Teoretski gledano, šampionsku utrku još nije izgubio, ali teorija visi o tankoj niti. Jer, Hajduk ne ovisi samo o sebi, mora pobijediti u sve četiri utakmice do kraja uz čekanje pogrešaka Dinama i Osijeka. Ispunjenje takvih teoretskih zahtjeva traži ogromnu dozu sreće, stoga nema razloga pretjerano se baviti kalkulacijama na temu “što bi bilo ako bude” jer imamo puno materijala s kojim se može analizirati dosadašnji rad Valdasa Dambrauskasa.
Na početku njegova mandata svi su bili oduševljeni, ljudi nisu mogli doći sebi od čuda kako Hajduk igra napadački zrelo i efikasno. Bijeli su od prežaljene četvrte momčadi lige do kraja jeseni postali ozbiljni kandidat za naslov prvaka. Hajduk je dobio Rijeku i Dinamo u gostima, šest komada zabio je Lokomotivi u Kupu, a samo je rijetko viđeni peh s dva autogola Bijelima uzeo pobjedu s Lokosima u prvenstvu. Mjesec dana Hajduk je igrao nogomet koji su svi gledali. Bez obzira za koga navijaju, izvedba Hajduka nije ih ostavljala ravnodušnim.
Siva zona
Dambrauskas je unio svježu energiju u HNL, svu onu perspektivu koju je nagovještavao kao trener Gorice materijalizirao je kroz igru i rezultat s Hajdukom. Ali, na proljeće, kada se očekivalo da će Hajduk još brže krenuti uzlaznom putanjom forme, momčad je upala u “sivu zonu”. Sve se dogodilo obrnuto.
Umjesto da kvalitetnija momčad učini Hajduk još atraktivnijim, još dopadljivijim za gledanje, Bijeli su se orijentirali na pojedinačnu klasu i njihova nogometna izvedba više nije imala one karakteristike “nogometa za sladokusce”. Bijeli su nizali pobjede na startu proljeća, ali bilo je razvidno da izvedbe nisu na razini onih s kraja jeseni. Kako to objasniti s obzirom na to da je Hajduk u zimskoj stanci dobio iskusnog desnog beka (Mikanović), stopera iz Benfice (Ferro), radnog veznog iz LASK-a (Grgić), te Nikolu Kalinića kao najveće ime zimskog mercata u Hrvata. Momčad se pojačala, konkurencija u ekipi postala bitno snažnija, a uz sve to Dambrauskas je odradio pripreme s ekipom.
Izgubio igru
Svi sastojci sugerirali bi još bolji proizvod na travnjaku, ali Hajduk se u većem dijelu proljetnih dvoboja silno mučio. Poglavito se to odnosi na razdoblje od početka travnja. Svi susreti ovog mjeseca imaju gotovo isti DNK. Odlična obrana, primljen tek jedan pogodak u pet utakmica (Osijek, Šibenik, Gorica, Dinamo, Belupo), ali s dva remija Bijeli su ispustili četiri važna boda. Tijekom ožujka tek je dvoboj s Lokomotivom (4:0) bio iznimka s obzirom na to da su dva preostala prvenstvene susreta okončana remijem.
Prošle jeseni Bijeli su protiv Rijeke, Istre, Dinama i Lokomotive (dva susreta) zabili 18 zgoditaka u pet susreta. I to kakvih jer sve osim Istre igrali su na gostovanju. Na proljeće su imali obrnut raspored, više domaćih utakmica, ali pogodaka je bilo znatno manje. I bodova također. Hajduk je jesenas bio razigrana momčad, pogotke je davala igra. Na proljeće su zgodici dolazili autorizacijom individualne klase, prvo Livaje, a onda Kalinića. Kao da se kompletna momčad oslonila isključivo na njih dvojicu. Ili se Dambrauskas svojom postavkom orijentirao prema tandemu golgetera nadajući se kako će uz jaku obranu njihovi zgodici biti dovoljni za uspjehe u nizu. Obje su opcije moguće, ali činjenica jest da je Hajduk izgubio igru na proljeće.
Je li on taj?
Litavac je u ruke dobio momčad koja je isključivo složena za rezultat. Igranje mladih nada palo je potpuno u drugi plan. Biuk i Ljubičić su ostali u sjeni potjere za rezultatom jer Dambrauskas je iskustvo pretpostavio mladosti. Čak i kada je igrao Biuk je bio predodređen za prvog igrača koji izlazi s travnjaka.
Činjenice i dojam su razvidni, dvije premise daju pitanje za konkluziju - je li Dambrauskas trener koji će Hajduk odvesti do titule? Pritom nije pitanje samo za ovu sezonu, nego vrijedi i za sljedeću. Mnogi su u odgovoru skloni kazati kako je Litavac kvalitetni i odgovorni stručnjak, ali da pritom nema karizmu na svojim leđima iznijeti šampionski teret.
Još uvijek Dambrauskas može osvojiti Kup, ali bez obzira na rezultat koji ostvari u poljudskom finalu za mjesec dana Litavac je očito pokazao sve prednosti i mane svog rada. Ozbiljan, odgovoran, trener koji je povezao defenzivne karike, ali nije uspio s dvojicom vrhunskih “špiceva” Kalinićem i Livajom od Hajduka napraviti atraktivnu napadačku momčad.
Nema spora, Bijele je doveo blizu Rima, ali još im malo nedostaje da bi Papu vidjeli. Može li Dambrauskas napraviti taj iskorak, je li pravi trener za najveći rezultat? Pitanje vrijedi i za sljedeće sezonu.