Vole sportaši reći kako četiri linije terena sve određuju i da je jedini bitan posao onaj koji se među njima odradi. Nogomet je, recimo, igra u kojoj 22 igrača između aut linija trče za loptom, a cilj je zabiti gol više od protivnika. Pred malim ekranima nogometnim potrošačima i gledateljima prikazuje se samo teren, igrači i treneri pa se često zaboravi koliko je za konačan proizvod važan onaj pozadinski posao. A on se kuje na katu, u uredima. Nije onda teško zaključiti da su ta dva segmenta usko povezana.
A kad smo već analizom terena ispratili staru i predstavili novu godinu, valjalo bi isto učiniti i s prostorima u kojima se kreira sportska politika. Opet je godina bila s previše nedoumica i promjena. Hajdučki je puk jako mučilo to što je Hajduk nekoliko tjedana bio na ničijoj zemlji, stari Nadzorni odbor je odstupio, a novi još nije bio izabran, pa se neko vrijeme nije znalo tko zapravo vodi klub, tko odlučuje o transferima, o akademiji... A sezona je već ozbiljno kucala na vrata, momčad je čak već bila i na pripremama.
Na sreću, Goran Vučević i Ljubo Pavasović Visković ljetos su već u pozadini vukli poteze i iznimno su spremno i spretno preuzeli kormilo svog voljenog kluba. S tim dvojcem valja početi jer sve ionako počinje od temelja. A Vučević i Pavasović Visković su udarili temelje novog Hajduka, Hajduk je napravio zaokret, pronašao nove početke i novu energiju. A sve su odrednice počivale na jasnom smjeru.
Kažu da je u jednoj zajednici, a Hajduk jest zajednica, najvažnije pravilno i jasno rasporediti zadaće i ciljeve njezinim dionicima. A ovaj je dvojac to i napravio. Prvenstveno su se morale "srediti" financije, a korak k tome je napravljen postavljanjem platnih limita, odnosno razreda. Točno se znalo kolika je gornja granica koju Hajduk može ponuditi, preko čega se neće ići, te koliki je "minimalac".
To su bile strateške odrednice, a zapravo pred Vučevićem i Pavasovićem Viskovićem uopće nije bio lagan zadatak. Trebalo je izvršiti rekonstrukciju cijele momčadi, graditi ponovno, iznova. Zapravo, nisu toliko važna ni imena igrača koji su stigli. Krucijalan je zapravo stav koji je ovaj dvojac donio na Poljud, mnoge su se stvari njihovim dolaskom nekako razbistrile, postale jasnije. A tako je uvijek lakše raditi, koliko god teška bila situacija. A u Hajduku nikad nije lagana.
Generalno, može ovaj dvojac dobiti plus samo na račun tih sirovih novih postavki, uspostave novih odnosa, nazovimo to tako. Ako ćemo već navoditi neke okvirne zaokrete, onda se ne može ne primijetiti tržišni zaokret, odnosno poglede prema SHNL-u koji je pokazao da ipak ima igrača za Hajduk.
Isto tako, značajno se smanjio udio stranaca, povjerenje se ukazalo domaćoj krvi, "našoj dici", a to je ono čemu je hajdučki puk godinama težio. Kad se napravi takva skica, onda "samo" treba pronaći čovjeka koji će se njome znati koristiti.
Trio Vučević, Pavasović Visković i Rakitić zaista su najzanimljiviji i oni koji vuku glavne poteze, ali ne smije se zaboraviti baš Ivan Bilić. On je u ulozi predsjednika naslijedio Lukšu Jakobušića koji je postavio visoke standarde. Ta dva čovjeka baš i nisu za uspoređivanje jer je riječ o ljudima drugačijih karakteristika. Bilićev prethodnik često se pojavljivao u javnosti, bio vokalan, grlat... Išao je na sve ili ništa i pao. Bilić je, pak, ostavio dojam nešto povučenijeg i tišeg čovjeka koji je dočekan s puno upitnika i skepse.
I nije se još do kraja dokazao, kao da je nekako nedorečen. Posebno su problematični u početku bili njegovi javni nastupi, ali je s vremenom u tom važnom segmentu značajno napredovao, a kažu ljudi koji ga poznaju kako je riječ o čovjeku "dobrom kao kruh". Ostao je u sjeni, poglavito dolaskom Vučevića i Ljube Pavasovića, koji su ipak dominantnije figure, što je povučenom Biliću i odgovaralo.
A na svima njima je da pokušaju riješiti jedan dugoročni problem na koji je "vrtio očima" Gennaro Gattuso, a i Garcia je svjestan koliko je taj segment tanak. Nedostaje Hajduku terena i uvjeta za standarde koji su u Europi odavno postavljeni, ali i ideje kako riješiti problem.
Prvi koračići su poduzeti u suradnji s Gradom Splitom, spominjao se i kamp u Divuljama, ali i od toga još - ništa. I to je nekako Bijelima viseći minus. Pitanje je kad će se on riješiti, ali jedno je sigurno: mora se to sve ubrzati za dobrobit kluba. Mora se naći odgovor na pitanje Poljuda: rušiti ili obnavljati, gdje bi bila eventualna nova lokacija... Svakome tko zna nešto o stadionima, ložama i prihodima jasno je da Hajduk pod svaku cijenu treba novi stadion, ali vidjet ćemo što će u konačnici politika odlučiti.
A svi na katu često u govorima spominju neizostavan dio Hajduka - navijače. Oni su za voljeni klub tu bezuvjetno, "I kad gube i kad tuku". Njima najveći plus ide za tu vjernost, lojalnost. Kilometri se za Hajduk gaze i gazit će se. I baš je taj dio vjernosti prostor u kojem se kroz prste pogledava na kazne koje Hajduk iz vikenda u vikend plaća zbog bakljada. No, to je nekako, zna se reći, uobičajen navijački folklor i nije za očekivati da će to u potpunosti nestati.
Eto, to je ton u kojem je Hajduk ispratio 2025. godinu. Ima dobrih stvari, ima i minusa, ali jedno je sigurno. Nova godina ima jako, jako puno prostora za napredak. Pavasović i Vučević su na dobrom tragu, uspjeli su iščupati klub iz nemirnih voda i plove dosta mirno svojim zacrtanim ritmom. Međutim, infrastruktura je ta koja "ubija" klub, koja mu ne dozvoljava ni financijski iskorak, ni iskorak u Akademiji Luka Kaliterna. I to je svima koji na bilo koji način vode brigu o Hajduku primarni, sveti zadatak u ovoj godini. Ne osvojiti titulu, nego izboriti se za izgradnju novog stadiona i kampa. Ako je ikako moguće - paralelno!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....