Gost komentator Nikica Milenković, bivši igrač i sportski direktor Rijeke, danas trener:
Bio je to derbi za zaborav... Nogomet se igra za pogotke, u nogometu se moraju stvarati prilike, a ono što smo vidjeli na Poljudu bilo je malo, premalo. U fantastičnom ambijentu i jedna i druga momčad ostali su dužni pristalicama nogometa, bila je to siromašna nogometna predstava, na prste jedne ruke mogli smo nabrojati prigode za zgoditke.
Ovakav derbi nije nikoga mogao zadovoljiti. Dinamo je došao u Split kako bi sačuvao taj bod i ostavio Hajduk na istom bodovnom razmaku. Nije se Željko Kopić došao braniti, ali nije baš ni iskazao nekakvu želju za pobjedom, naglasak u Dinamovoj igri bio je na sprečavanju Hajdukovih napada i držanju lopte, nekako mi je izgledalo da je napad bio u drugom planu. Plavi su kalkulirali, vidjelo se to po njihovoj igri.
Za veliku utakmicu potrebna su dva raspoložena i jaka suparnika. A to nismo vidjeli u Splitu. Hajduk sve svoje nade polaže u pojedinačnu kvalitetu, a Livaje i Krovinovića nije bilo nigdje u prvom poluvremenu, u drugom smo ih dijelu vidjeli tek u nekoliko navrata. Splićani pokušavaju nešto napraviti na želju, htijenje i pojedinačnu inspiraciju, ali nemaju igru, momčadski Hajduk ne izgleda dobro.
A Dinamo, pak, ima igru, ali je bio rezerviran, kao da se prije utakmice zadovoljio remijem. I znao je kako doći do tog boda, no očekivao sam znatno više od zagrebačkog sastava u igri prema naprijed. Oršić je bio ispod svoje razine, nije bio tako opasan kao što smo navikli. Istina, uzdrmao je vratnicu iz teške pozicije udarcem glavom, ali to je bilo sve što je ovaj vrsni napadač napravio. Petković se previše vraćao do centra, pa ga nije bilo u kaznenom prostoru i Dinamov je napad bio otupljen. Tko zna, možda mu je trener rekao da tako igra i stvara trokut s Gojakom i Mišićem...
Zrcalo Hajdukove igre bio je onaj Sahitijev prodor, vukao je loptu 50-ak metara i na kraju je bio blokiran, a nije više imao ni snage za udarac. Tako se nogomet ne igra, lopta mora brže ići, jer - lopta se ne umara, igrač se umara! A istim su načinom igrali i Livaja, pa Biuk... Ne može se tako igrati, nema "kruha" od pojedinačnih partitura, nogomet je momčadska igra.
U jednoj bismo slikovitoj rečenici derbi ovako opisali: puno se zujalo, ali se malo meda dalo! Možda su treneri bili na kraju zadovoljni svojom taktičkom borbom, ali derbi mora ponuditi više, mora ponuditi nadigravanje. Ovakav derbi nije vrijedio kupljene ulaznice, previše se griješilo, bilo je premalo pravih nogometnih poteza i akcija. Ni jedni ni drugi nisu zaslužili pobjedu, nekako je najbolje reći da su i Dinamo i Hajduk ostali bez po dva boda. Na radost Osijeka i Rijeke...
Dobro su kod Dinama odigrali Šutalo i Gojak, a u Hajduku su mi se svidjeli Sahiti i Melnjak. Podbacili su oni najbolji, oni od kojih se najviše očekivalo, pa smo zato i gledali ovakav, previše oprezni, na trenutke i dosadni derbi...