Ivan Leko je godinama, i to uspješno, radio u inozemstvu. Stvorio je zavidnu reputaciju, bio je i prvak Belgije. Iz tog podneblja izgradio je temelj nogometne ideologije, a gdje se igra u visokom intenzitetu, prioritetu fizičkog konteksta igre u odnosu na tehnički dio. Leko je po dolasku u Hajduk odmah dao do znanja da je taj "moćni pristup" igri njegova ideja vodilja, u kojoj se onda razvijaju različite verzije interpretacije nogometa visokog intenziteta, presinga, agresivnosti i ritma.

Jasno se to prepoznavalo i u Puli. Hajduk je u ne baš jednostavnom sustavu, kakvim se inače doživljava u ovom podneblju, sustavu 3-5-2, pokazao želju za visokim presingom, stalnu agresiju na suparnika u posjedu, a onda, kad se oduzme lopta, što brže krenuti u priliku za završnicu. Dijelom je to i funkcioniralo dvadesetak minuta, ali kada je Istra pronašla rješenje kako preskočiti prvi zid presinga, onda su brze tranzicije dovodile Hajduk u vrlo nezgodne defenzivne situacije.

Igrati određenim načinom igre ključne su tri stvari. Prvo da se ima profil igrača za takvu igru, drugo je nužnost vremena da se takva taktika uigra, odnosno, stekne automatizme. Treće, i ne manje važno, naprotiv, za takvu igru visoke energetske potrošnje igrači moraju biti fizički iznimno spremni. Sve to Ivan Leko u startu na klupi Hajduka nije mogao imati, a ni steći unutar tri tjedna. Zato je Hajduk u Puli doživio poraz jer je naletio na uigranu momčad, koja igra vrlo organiziran i tehnički nogomet, što je antipod igri Bijelih. Stvaranje Hajduka po Lekinim željama je stvar procesa i ako se ne bude radilo u tom pravcu (selekcija, pristup), odnosno, ako se bude negiralo logiku strpljenja, tada Pula neće biti incident na putu, nego najava sličnih problema...