U četvrtak su Zeleno-žuti odradili trening i potom dobili tri dana odmora, do ponedjeljka kada kreću pripreme za Rijeku. Nakon poraza u Maksimiru bilo je dosta razgovora unutar kluba, momčadi, sa stožerom.
Slično je bilo nakon Lokomotive, ali malo je tko očekivao da će protiv Dinama Istra djelovati dojmljivo. Unatoč svemu ima jedan znakoviti pokazatelj. U Maksimiru je u prvoj postavi Istre bilo osam igrača koji su igrali prošle (rekordno dobre) sezone i to Majkić, Marešić, Majstorović, Maurić, Petrusenko, Mlinar, Erceg, Kadušić. Da je bio zdrav Hujber bi nastupio, te još Lisica koji je više starter nego alternativa, praktično bi jedini “novi” bio Devetak. Od 16 igrača koji su igrali protiv Dinama njih 11 bili su članovi Istre s Garcijom na klupi.
Može li trenerova uloga, koliko god ona može biti važna, doprinijeti tako slabijem izdanju tih istih igrača u odnosu na prošlu sezonu? Jasno je da su različiti trenerski pristupi bitno utjecali na ukupno izdanje momčadi. No u temeljnim odnosima i pristupu igrači bi trebali svojim iskustvom djelovati bitno bolje nego što izgledaju u protekle dvije utakmice (Lokomotiva, Dinamo). Oni su protiv Varaždina i Gorice, unatoč minimalnim porazima, djelovali dobro i pogotovo u drugom susretu zaslužili su uspjeh. Protiv Hajduka su također bili homogeni i kompaktni, protiv Slavena Belupa i Osijeka isto borbeni i uvjerljiviji.
No izdanje protiv Lokomotive i Dinama ukazuje nam na labavost garda i onog voljnog momenta s kojim se uvijek može kompenzirati kvalitativne deficite i fazu slabije forme. O tome bi igrači Istre, pogotovo oni najiskusniji, trebali razmisliti u ova tri dana odmaka od Drosine te se preispitati koliki je njihov doprinos lošem ozračju i učinku. Ne mogu uvijek treneri biti alibi, ili neće se valjda sada vječno spominjati Garciju da bi se opravdalo što netko po učinku nije ni blizu formi koju je prije pokazivao.