U Lešću kod Bleda momčad Istre 1961 upisala je prvu pripremnu pobjedu nakon dva poraza i remija. Zeleno-žuti su svladali turskog superligaša Göztepe (2:1). Za Göztepe rade tri bivša Istrina čovjeka i to Ivan Mance kao sportski direktor, Vanja Iveša kao trener golmana i Fausto Budicin kao jedan od pomoćnika trenera Stoilova.
Istrin trener Paolo Tramezzani od pripremnog perioda tražio je napredovanje igrača u tehničko-taktičkom smislu, a za to je procijenio da mu trebaju izazovni suparnici, a ne jalove ljetne pobjede. Vidljiv je stoga napredak kod Zeleno-žutih, koji su porazili Turke i to s pet igrača juniorske dobi (Lisica, Maurić, te još mlađi Krivičić, Kocijančić, Ramić). Bilo bi ih i više da je, primjerice, Ivanišević zdrav...
Deficitarne pozicije
Istra je potvrdila stil igre koji gaji pod talijanskim trenerom od ožujka. To je igra s tri braniča (3-4-2-1), uz presing jedan na jedan te brže okomito otvaranje kad se uzme lopta. Sada će, uz nedjeljnu provjeru u Veneziji, intenzitet treninga biti smanjen, a pojačan rad na eksplozivnosti i tehničkim elementima.
Što je dala naslutiti utakmica u Lešću? Prije svega važnost igrača kao što su Majkić, Marešić, Petrusenko, Blagojević i Kadušić. Različitih godina, ali svi iskusni, pravi su štit drugima, redom milenijcima, koji postupno sazrijevaju kao igrači. Istrina je grupa vjerojatno najmlađa u HNL-u, a svaki laik zna da bez iskusnih oslonaca mladi igrači ne mogu napredovati. Imponirala je sigurnost Lovre Majkića te već odlična forma fokusiranog Marešića. Petrusenko i Blagojević su sigurnost veznog reda, kao i “vojnik” Kadušić, koji može desno, na beka ili bok, može i lijevo, ali uvijek odradi maksimalno svoj zadatak.
Evidentno je da Mateo Lisica raste, a isto tako je jasno da će Fago Lawal biti udarna igla Zeleno-žutih i da će Lisičin vršnjak u perspektivi biti jako tražen na tržištu. Treći Tramezzanijev adut u velikom rastu je Antonio Maurić, veznjak koji je imao teške trenutke proljetos zbog ozljeda, ali sada djeluje fit, a u igri je sve zreliji i moćniji. Dodamo li tome da je Iovu sve bolji, da su Ferro i Keller pokazali dobre vrijednosti za HNL, a da je zanimljiv Gagua, priča djeluje solidno za novu sezonu. Uz opasku da u Lešću Tramezzani nije koristio Valinčića, koji vraća formu nakon operacije koljena, te Koskija (oporavljenik), što će u bližoj perspektivi ojačati obranu. Ona je proljetos bila forte Tramezzanijeve igre, a u pripremama je bilo problema jer se “raspala” odlascima Majstorovića, Devetaka i Hujbera te ozljedama Koskija i Ivaniševića. Nema dvojbe da će trener morati još raditi na njenoj kompaktnosti...
Uz sve plusove ovih priprema, koje protiću s istim trenerom i čak 18 igrača koji su igrali prošlu sezonu, što nije uobičajenost baskijske vladavine, postoje i neizbježni minusi. To je prije svega kasnije rješavanje onih kadrovskih potreba koje su odmah rješive. Odnosi se to na lijevog beka i ofenzivne vezne. Iz Vitorije su vlasnici, Baskonia-Alaves, postavili formulu “jedan izlaz za jedan ulaz”. Baski su štedljivi i to je u redu. Otkako su došli pokrili su sve dubioze pulskog prvoligaša desetak godina unatrag i da nema njih u Puli bi se teško igrao prvoligaški nogomet i razvijao sada već vrlo organiziran i čvrst klub.
Jasna veza
Ono što još nisu procesuirali, vjerojatno opečeni i lanjskim ne baš uspješnim selekcioniranjem igrača i trenera (SD Bjelanović), to je da osjete trenutak kad se uz manje ulaganja može ostvariti bitno više prihoda. Kad se poklopio ciklus Gonzala Garcije (uz SD Bjelanovića) osvojilo se 5. mjesto, a da nije bilo folklora HNL-a Istra bi dohvatila Europu. U tom ciklusu je vrednovano više igrača, pa su za po 2 milijuna € prodani Perković (Dinamo) i Bakrar (NY City), zatim Mišković (250.000 €, Banik), a uprihodovalo se i za posudbu Belja (300.000 €). Ne može se uvijek pogađati takve transfere, ali se kao preduvjet uspješnijim “izlazima” nameće dobra natjecateljska sezona. Sada je s Paolom Tramezzanijem upravo takva opcija (učinak u dijelu proljeća je gotovo “europski”).
Zašto Baskonia sada limitira jačanje momčadi, čak i igračima koji nemaju odštete, a što bi onda lakše kroz natjecateljski iskorak valoriziralo tržišni rast raznih igrača kao što su Lisica, Maurić, Lawal i drugi?
Baski žele “brojke” i to je logično poslovno gledanje da bi se mogao financirati projekt Istra. Problem je što Baski “jašu” na formuli “umjetne inteligencije” umjesto stvarnog nogometnog života. Svi žele isto, uprava u Vitoriji i ona u Puli, navijači i igrači, treneri, ali se limitom za iskorak pokazuje baskijsko različito interpretiranje kako doći do željenih brojki. Čudno je da još uvijek ne uspijevaju asimilirati tu logiku nakon milijunskih prodaja Žikovića, Perkovića, Bakrara (i slučaj Mierez!), odnosno natjecateljskih iskoraka s Garcijom, i sada Tramezzanijem, ponuda koje stižu za Lisicu, Marešića i druge. Kad bi na tom planu iskoračili, ne samo da je vjerojatnije da bi zaradili bitno više od transfera i merchandisinga (prodaja klupskih produkata), nego bi dali napokon smisleni puni zamah projektu Istre...