Enis Çokaj postao je novim igračem Panathinaikosa, u transferu koji Lokomotivi jamči milijun eura, vijest je koja je obradovala, prije svega, alfu i omegu kluba s Kajzerice, Božidara Šikića, čime je ubrizgao nužan novac u klupsku blagajnu, ali je pritom i postavila logična pitanja: kako to da 23-godišnji veznjak nije završio u Maksimiru, pogotovo jer ga je kao vrlo poželjno pojačanje poželio Dinamov trener Ante Čačić? I je li moguće da "lokosi" umjesto "matice", sada mnogo radije izabiru inozemne lokacije?
Nije, naime, Enis Çokaj jedini. Prije njega ista se stvar dogodila s Rokom Šimićem, a ovoga ljeta slična je sudbina čekala i Lukasa Kačavendu, koji je eurima trebao nakrcati Kajzericu, samo da se nije dogodila ta nesretna ozljeda. A govorimo, pritom, o posljednja tri najvažnija igrača koje je Lokomotiva lansirala u svijet ozbiljnog nogometa i ozbiljnih transfera...
- Ako ga Dinamo želi, ja ću im ga prodati - kazao je za SN u svezi Çokaja Šikić prije dvadesetak dana, što je bio javni poziv upravi iz Maksimira.
S osiguranom lovom od Lige prvaka, i željom Ante Čačića, činilo se da će priča krenuti već utabanim tijekovima. No, tijekovi se, očito, mijenjaju. Čačićeva želja da doda dodanu vrijednost kao zamjenu za Mišića - u ulozi u kojem je Dinamov trener vidio upravo albanskog reprezentativca, pala je u vodu jer, navodno, jedni od vodećih ljudi kluba - iz Zagreba! - spustili su rampu kako, doznajemo, "kako ne bi gomilali igrače istih karakteristika"...
A Kačavenda?
Istina je da Dinamo danas na poziciji veznih igrača, a prije svega "osmica" ima Ademija, pa i Mišića (!), Baturinu, Ljubičića, Bulata, te kako bi joj "šestica" savršeno legla. Možda je Enis Çokaj otpao upravo i zbog toga što više naginje "osmici" nego klasičnoj "šestici", defenzivnom veznjaku ala Vukojević, kojeg Dinamo realno nema u rosteru, a jednog koji je to po vokaciji definitivno i bio, a riječ je o Bartolu Franjiću, prodao je Niki Kovaču u Wolfsburg za 7,5 milijuna eura.
Kako god, Dinamo je, doznajemo, odustao od transfera, iako je za "modre" u ovome času milijun eura "kikiriki", s obzirom na to da bi Çokaja, pa da odigra i deset HNL-utakmica već sljedećega ljeta sigurno mogao (pre)prodati za barem dvostruku cifru. Je li to mudar Dinamov potez pokazat će vrijeme, kao i u slučaju Roka Šimića, koji je sam istaknuo kako nije on odbio Dinamo, već se klubovi nisu dogovorili... A ista će se stvar, pokucajmo u drvo, dogoditi i s Kačavendom, koji je, doduše, na tržištu nogu talentom dosegnuo cijenu koja je zaista velika (prije ozljede govorilo se i oko pet i više milijuna eura), ali i to je cijena koju bi Dinamo mogao platiti pa kasnije monetizirati.
Ako ne ulazimo u priču o "pupčanoj vrpci" između dva kluba, koja je kasnije, dojam je, prilično oslabila, Dinamo je u "maloj sestrici" nalazio uvijek vrijednu robu koju je itekako eksploatirao, doradio, a potom i preprodao, višestruko zarađujući, ali i dobivajući igračke benefite. Marcelo Brozović, Marko Pjaca, Lovro Majer, a uskoro i Luka Ivanušec, savršeni su primjeri... Radi li se trenutačno o promjeni matrice, teško je reći, no više se, prema riječima Božidara Šikića, radi o procjeni Dinamove struke i uprave, koji su, eto, odlučili da Šimića i sada Çokaja "puštaju" preko granice, umjesto da ih smjeste pod maksimirski jug.
Vrijeme će, naravno, dati konačne odgovore, no posve je jasno da je Dinamo svjesno pustio Çokaja, kao i Šimića, a hoće li to biti dobar potez, ili će se pokazati kao onaj kada je Dinamo u odabiru Kastratija i Uzunija uzeo prvospomenutog i - pogriješio, doznat ćemo uskoro, kao i odluka da u jesenski dio polusezone "modri" uđu bez novog lijevog beka, kao i klasičnog zadnjeg veznog.
Ako ćemo realno, Dinamo igrača takvog profila nije imao od Ivana Šunjića, ali dosad se to, ruku na srce, nije pokazalo kao veliki hendikep...