U prošloj sezoni Osijek su vodila četiri trenera (Nenad Bjelica, Rene Poms, Borimir Perković, Stjepan Tomas), ali niti jedan od njih nije pronašao način kako razbuditi krilnog napadača Kristijana Lovrića. Zvuči pomalo nevjerojatno da igrač koji je tri i pol godine harao terenima Prve HNL u dresu Gorice i zabijao na sve načine i iz svih pozicija, u 19 prošlosezonskih ligaških nastupa za Osječane nije postigao niti jedan pogodak, a da je pritom imao 3,1 udarac po utakmici, točnije njih 58, od kojih je pola bilo unutar šesnaesterca!? Nije pogodio ni iz jednog od osam slobodnih udaraca koje je izveo, što mu je bio trademark, pa čak ni iz kaznenog udarca. Tako mu je zadnji gol ostao onaj iz 1. svibnja 2022. u remiju 2:2 s Istrom 1961 u Gradskom vrtu.
Neprepoznatljive partije
Što se to dogodilo da takav golgeter, ali i paker s preciznim centaršutevima i dodavanjima, upadne u toliko veliku krizu do granice neprepoznatljivosti? To pitanje već dugo postavljaju mnogi, od Osijekove struke i navijača, do igrača samog, ali i kompletne nogometne javnosti.
Bombarder iz Ogulina bio je prvi igrač Gorice koji je odjenuo dres A reprezentacije Hrvatske u ožujku 2021. u dvoboju s Maltom, a mnogi će se sjetiti i scena s velikogoričkih tribina kada su navijači Hajduka poslije poraza svog kluba zazivali njegov dolazak na Poljud. Tražili su ga i brojni inozemni klubovi (Celtic, Bologna, kijevski Dynamo...), jednom je odbio i odlazak u Kinu, iako su se klubovi već bili dogovorili (“tamo se ozbiljan nogomet ne igra”, kazao je početkom 2021.), da bi zadnjeg dana sljedećeg zimskog prijelaznog roka, 15. veljače 2022. godine, potpisao za Osijek.
Pamti se spektakularni doček navijača u gradu na Dravi, a tadašnji trener Nenad Bjelica bio je uvjeren da dovodi igrača s kojim može u borbu za trofeje. Bili su to dani velike euforije, ali u sportu se ne živi ni od toga, ni od starih zasluga. Lovrićeva prilagodba na novu sredinu i nove i veće zahtjeve nije išla u željenom smjeru i često smo se znali sjetiti riječi iskusnog vinkovačkog trenera Mile Petkovića, koji je dok se još špekuliralo gdje će najbolji igrač i strijelac Gorice, rekao sljedeće:
- Lovrić ne zaslužuje da ode negdje gdje će biti samo jedan više u kadru, već da bude standardni protagonist, koji će pokazati koliko zaista može jer sport je uvijek usporedba, borba i dokazivanje tko je bolji. Naravno, tu je uvijek pitanje adaptacije na novu sredinu. Sportski gledano, on mora imati izazov da vidi gdje mu je mjesto i koji je njegov konačni domet, pogotovo jer je i vrlo blizu ulaska u reprezentaciju Hrvatske.
Petkovićeve riječi odlično su sublimirale tadašnju situaciju, gdje je igrač na poziciji lijevog krila dosegao svoj maksimum u tadašnjem klubu i došao na korak od statusa reprezentativca (tražila ga je tada i Bosna i Hercegovina odakle mu otac vuče podrijetlo), ali i najavile da korak više u jači i ambiciozniji klub znači priliku koja se može, ali i ne mora iskoristiti. Nažalost po Lovrića i Osijek, dogodilo se ovo drugo i umjesto najvećeg pojačanja postao je - najveće razočaranje.
Sve krenulo naopako...
U toj prvoj polusezoni proljeća 2022. još je nekako i klapalo, 11 prvenstvenih utakmica, dva gola i dvije asistencije, moglo se naći alibi vremena za uklapanje u igru i ideje momčadi kojoj je pristupio i gdje nije mogao biti apsolutni šef na terenu i u svlačionici kao u Gorici, ali prošla sezona iz Lovrićeve perspektive bila je - potpuni očaj.
Još od ispadanja od Kizilžara u pretkolu Konferencijske lige sve je krenulo naopako za cijeli klub, pa smjena Bjelice i onda kronični problemi s ozljedom trbušnog zida, koji su rezultirali operacijom krajem prošle godine i dugom pauzom.
- Jako je dugo vremena prošlo od mog posljednjeg nastupa, pet mjeseci. Prošao sam cijele pripreme, no jedno su prijateljske, a drugo prvenstvene utakmice. Osjećam se dužan prema svima koji su mi priredili onakav spektakularan doček prije godinu dana i želim im vratiti svojim igrama, kako navijačima, tako i ljudima u klubu - kazao je 27-godišnji Lovrić na početku drugog dijela prošlog prvenstva, ali koliko god bio svjestan svog duga, na terenu jednostavno nije išlo.
Ni Poms, ni Perković, pa ni Tomas, koji je došao za zadnjih nekoliko utakmica, nisu igraču mogli vratiti izgubljeno samopouzdanje, a bilo je tu i lutanja i premještanja po pozicijama, što se pokazalo promašenom taktikom. Njegova igra djelovala je pročitana od suparnika, a on nije mogao ubaciti u onu brzinu više koja se traži da bi sljedeći potez bio pravi i presudni, što je posljedično donosilo i veliku frustraciju i dizanje ruku u znak predaje, te trenerovo vađenje s terena u većini dvoboja.
Ni iz najboljih prilika nije ga išlo, a opći je dojam da bi možda i samo jedan postignuti gol mogao pokrenuti lavinu, te Lovrića opet pretvoriti u nezaustavljivu mašinu, toliko potrebnu ovom Osijeku.
Imao je on sličan primjer u Gorici u onoj prvoj prvoligaškoj sezoni 2018./2019. kad je skidao rekorde u broju pogođenih vratnica i gredi, a onda u prvoj utakmici 2019. na riječkoj Rujevici konačno zabio i više nije stao, dok s 54 gola nije postao uvjerljivo najbolji strijelac Turopoljaca u njihovoj prvoligaškoj povijesti. Što bi i Osijek i Lovrić sve dali da se povijest ponovi...