Zaljubiti se u ženu ili muškarca, voljeti svoju djecu, roditelje, bake, djedove, prijatelje, životinje, kućne ljubimce..., voljeti prirodu, grad u kojem si rođen ili si srastao s njim, domovinu, klub, bend... Sve je to prirodno, shvatljivo, prihvatljivo i lako objašnjivo, čovjeku svojstveno.
No, kako objasniti ljubav prema hrpi betona na kojoj si možda doživio više razočaranja nego sretnih trenutaka, kako objasniti emociju prema nečemu što ti emocijom ne može uzvratiti, kako prihvatiti i smatrati dijelom sebe prostor pod otvorenim slavonskim nebom, na kojem te šibaju vjetar, kiša, snijeg, trese -15 stupnjeva, ili te prži +40, a ti uporno želiš biti baš tamo, i baš u tom trenutku, makar oni dolje na terenu pružali još jednu razočaravajuću partiju, od kakvih su ti navijačko srce i duša već odavno oštećeni, ali nema tog liječnika ili medicinskog uređaja koji će te neki sljedeći put odvratiti od ponovnog odlaska na to mitsko mjesto... Kako to objasniti? E, pa upravo tako što znaš da si na tom betonu zato što voliš, zato što osjećaš, zato što imaš emociju.
Zato što znaš da će, nakon svih razočaranja koja si na tom mjestu doživio, doći taj jedan trenutak sreće koji će pokriti tugu, da će doći taj neki PSV, nekada prvak Europe, čiji će se novinari sprdati kako dolaze u "podrum europskog nogometa", a onda će biti isprašen i ispraćen s razglednicom na kojoj Gradski vrt gori opijen od sreće i zadovoljstva, a na toj razglednici piše "Pozdrav iz podruma europskog nogometa". Znaš da će doći tamo neki Anderlecht, Rapid, Slavia, Brøndby--...
Sagrađen za dva mjeseca!
I da će takvi, u svojim zemljama bogati i veliki klubovi, položiti koplje na slavonskoj travi podno betona kakvih je u svijetu nogometa sve manje. Tako i ovaj osječki beton, ova osječka nogometna tvrđava broji svoje zadnje sate u kojima će biti dom NK Osijek. Kao "džombe" na odsluženju vojnog roka, navijači Osijeka križaju posljednje dane do konačnog pozdrava s kultnim stadionom, na kojem nikada nisu proslavili nijedan klupski trofej, ali gdje god krenuli, sa sobom i u sebi nose hrpu svojih malih trofeja, koji možda vrijede više od titula o kojima, naravno, i dalje sanjaju. To je hrpa nevidljivih pehara, usađenih u memoriju svakog onog koji je sebe i svoje kosti ostavio ili ostavljao na Gradskom vrtu. Od onih koji su 21 godinu čekali da se napokon 1977. godine pojavi generacija predvođena Grnjom, Lukačevićem, Petrovićem, Majerom, Čordašem, Dumančićem... koja će Osijek vratiti na mapu prvoligaškog nogometa, preko onih koji su dočekali prve europske utakmice ili onu zlatnu jesen 2000., kada su Bjelica, Beširević, Ergović, Vuica, Beljan i ostatak bande harali europskim i hrvatskim travnjacima, do onih koji su u ekstazi 2014. slavili Josipa Barišića i njegov gol Hrvatskom dragovoljcu, kojim je Osijek ostao i opstao kao klub i kao prvoligaš.
Mario Mihić "Miha" jedan je od onih koji su sve to prošli. Od 1977. godine, kada ga je otac kao klinca prvi put odveo u Gradski vrt, na kojem je prošao kompletan put, od navijača, preko novinara i dnevnog klupskog kroničara, do klupskog glasnogovornika i službenog spikera u Gradskom vrtu. U nedjelju, 28. svibnja 2023., Miha će svojim glasom povesti oproštaj od mitskog stadiona, koji je službeno otvoren 21. kolovoza 1977., prvom prvoligaškom utakmicom u Osijeku nakon 21 godine i pobjedom protiv tuzlanske Slobode 2-1. Na oproštaj od Gradskog vrta dolazi Rijeka, s kojom je Osijek te 1977. otvorio svoj povratak u društvo najboljih slavljem na Kantridi 2-1.
- Da, pobijedili smo Rijeku u Rijeci i onda Slobodu na otvaranju Gradskog vrta, a sada ćemo s Rijekom i zatvoriti tu povijesnu stranicu, i to, nadam se, opet pobjedom - veli Miha, koji se jako dobro sjeća svoje prve utakmice na stadionu čija je izgradnja bila posebna priča. Trebalo bi dobro zaroniti u arhive i pronaći podatak je li ikada igdje jedan stadion kapaciteta preko 20.000 gledatelja izgrađen u kraćem roku. Naime, od početka izrade projektne dokumentacije do odigravanja prve utakmice proteklo je, ni manje ni više, nego 69 dana!!!
"Okolnosti pod kojima se obavlja oživotvorenje jedne takve ideje, s obzirom na to da je izrada projektne dokumentacije počela 13. lipnja 1977., a pripremni radovi za građenje objekta 15. lipnja 1977., stavljaju projektante i izvođače pred veliko iskušenje," piše u srpnju 1977. godine u osječkom Stambeno-komunalnom vjesniku (hvala umirovljenim osječkim arhitektima Miroslavu Pavliniću i Đorđu Baliću za ovaj vrijedni arhivski materijal, nap.p.), arhitekt Milan Mitevski, uz Josipa Tešiju i Vladimira Obera, jedan od autora projekta Gradski vrt. Njih su trojica, naime, bili zaposlenici Projektnog biroa Arhitekt, kojemu je tadašnja gradska vlast na inicijativu Željka Hubera, tadašnjeg i vjerojatno najvećeg predsjednika u povijesti kluba, povjerila projektiranje stadiona. Dogodilo se to svega nekoliko dana nakon što se Osijek napokon vratio u Prvu ligu.
"Nedostaju" tri tribine
- To je bila ogromna, neviđena euforija, i vladajućima nije preostalo ništa drugo nego izgraditi stadion. Bila je sramota da nam prvoligaši dolaze na takav stadion. To je na juriš "ruknulo" u rekordnom roku, ali ostaje žal što se nikada nije završio kako je bilo predviđeno - kaže nam danas legendarno Osijekovo krilo Ivica Grnja, koji je pola svog života proveo na Gradskom vrtu.
- Jake me emocije vežu uz stadion, to je bio moj drugi dom tijekom vrlo dugog razdoblja, što kao igrača, što kao trenera. To je jedno nezaboravno vrijeme, koje će nam svima ostati vječna uspomena, ljudi su znali visiti s grana na stablima izvan stadiona kako bi nas gledali, bilo je i nezgodnih padova, no svako vrijeme nosi svoje, pa tako i ovo. Osijek je zaslužio novi stadion, i vjerujem da će to biti novi zamah u jačanju i razvoju kluba, što svi mi želimo. No, ja ću se uvijek sa zadovoljstvom sjećati Gradskog vrta, na kojem smo prolili toliko znoja da, kada bismo ga sada pokupili, stajali bismo u vodi do koljena - kazao je Grnja, jedan od ljubimaca ondašnjih navijača, koji su svaku utakmicu pjevali: "Mi imamo Grnju, bolji je od Džaje, imamo i Luksa, što golove daje". Zabijali su Grnja, Luks, Ljupko i ostali i na novom stadionu, koji je, prema riječima Miroslava Pavlinića, izgrađen prema ideji Milana Mitevskog.
- Mitevski se, kao mlad i ambiciozan arhitekt, nametnuo svojim megalomanskim konceptom koji je predviđao stadion od 42.000 gledatelja, a tadašnja vlast, i sama očito neumjerena, to je prihvatila. Budući da sam se ja u Osijek iz Zagreba vratio 1978., nisam izravno pratio gradnju, ali kolege su mi pričali da je to bilo pravo opsadno stanje. Nije, naime, bilo normalno da se jedan takav objekt izgradi za dva mjeseca, ali na kraju se to zaista tako brzo realiziralo - veli Pavlinić, koji ističe ulogu Tvrtka Kovača, građevinskog tehničara, koji je, kaže, vodio kompletnu operativu na gradilištu i brinuo o tome da sve bude izvedeno kako treba. Njegov doprinos bio je ogroman, možda i odlučujući.
Prisjetio se Pavlinić i kako je Kovača sreo na putu prema stadionu prilikom gradnje velike zapadne tribine 1978., kako je jurio biciklom da spriječi katastrofu, jer je velika cijevna skela, koja je držala oplate, počela popuštati pod teretom betona, pa je Kovač u toj panici brzo našao rješenje i naložio pojačanje skele poprečnim cijevima.
- To je samo jedan mali segment problema na koje se nailazilo, ali i efektno i brzo rješavalo - kazao je Pavlinić.
U spomenutom tekstu Mitevski piše i kako su za gradnju stadiona od 42.000 gledatelja "pronađena i odobrena sredstva u visini od 35 milijuna dinara." Uglavnom do 21. kolovoza 1977., i prve utakmice sa Slobodom, izgrađen je kompletan donji dio tribina oko cijelog igrališta i atletske staze, kapaciteta 25.000 gledatelja. Projekt je predviđao i gradnju tri natkrivene gornje tribine na zapadu, sjeveru i jugu. Na istoku to nije bilo moguće zbog stambenih kuća u Wilsonovoj ulici. Na kraju je izgrađena smo velika zapadna tribina, koja nikad nije natkrivena.
- Također, ispod te velike tribine trebala je biti betonska šetnica površine 120x15 metara, a ispod nje trebale su biti klupske prostorije i dodatni sadržaji. No, to također nije realizirano - kazao je Pavlinić, čije riječi potvrđuje i Mitevski, koji piše da su ispod zapadne tribine predviđene svlačionice za nogometaša i atletičare, 15 dvokrevetnih soba, press centar, restoran, zimska atletska staza, trim dvorana, kuglana s četiri staze, spremište, sanitarije za gledatelje... Taj trenutak trebao je biti iskorišten i da se cijeli taj prostor kompletno uredi kao "Sportsko-rekreativno središte Gradski vrt", pa je bila predviđena i "gradnja bazena, sportske palače, piste za led i koturaljke, grupe terena za rukomet, odbojku, košarku, nogomet, tenis i ostale sportove". Međutim, ni to se nije dogodilo.
Collovati i Tassotti
To što projekt nikada nije realiziran prema prvotnoj ideji, nikada nije ubilo volju onih najvjernijih "bijelo-plavih" za pohode Gradskom vrtu. Miha se sjeća svake utakmice, brojnih golova, trenutaka sreće, ali i razočaranja. Pamti i dolazak Nottingham Forresta u ljeto 1978. godine na prijateljsku utakmicu netom nakon osvajanja jedinog naslova engleskog prvaka, a uoči sezone u kojoj će osvojiti svoj prvi od dva Kupa europskih prvaka. S njima su tadašnji "bijelo-plavi" odigrali 1-1. Tri godine poslije identičan je bio ishod utakmice srednjoeuropskog Mitropa kupa s talijanskim velikanom Milanom, u kojem je tada igrao svjetski prvak iz 1982. Fulvio Collovati, a karijeru započinjao Mauro Tassotti....
Srušena "velika četvorka"
- Pamtim velike pobjede protiv Dinama, Hajduka, Zvezde i Partizana, posebno u sezoni 1984./85., kada su svi redom pali u Gradskom vrtu, onu utakmicu s Dinamom 1982. godine, kada je srušen rekord stadiona od 40.000 gledatelja, jer su navijači provalili na veliku zapadnu tribinu, koja nije imala uporabnu dozvolu, ali je tada "službeno" otvorena, sjajne generacije naših igrača i trenera, kada je Davor Šuker u pobjedi protiv Čelika od 6-2 zabio pet golova, prvu europsku utakmicu protiv Anderlechta i našu pobjedu. Nikada neću prežaliti što prvo prvenstvo Hrvatske nismo mogli igrati u Gradskom vrtu, jer smo imali generaciju koja je mogla čak i naslov osvojiti. A kada su se 1998. godine postavljali reflektori i sjedalice, čime je kapacitet stadiona upola smanjen, odlazio sam svaki dan gledati koliko je novih sjedalica postavljeno, kako napreduje podizanje stupova za reflektore... Bio je to i ostao žešći fanatizam - ne krije Miha svoju opčinjenost Osijekom i Gradskim vrtom.
Nikada, dodaje, neće zaboraviti kako je protiv Dragovoljca "svakih 12 sekundi pogledavao na semafor i razmišljao jel‘ moguće da ćemo ispasti, ne da ćemo ispasti, nego da ćemo se raspasti. I onda onaj izljev radosti, gdje gol zabija moj prvi susjed u Višnjevcu ‘Đozla‘ Barišić, za ostanak i opstanak". Pa, kada se sjeti koliko je često dobivao poruke s istoka "ne radi svjetlo u WC-u", "nema piva", "nema vode", "razglas krči", "Miha, ne čuješ se"...
- Sve su to neki moji mali osobni trofeji. Uh, cijelo vrijeme razmišljam i kako će biti tu zadnju utakmicu, kako ću se obratiti ljudima na stadionu i nije mi svejedno, jer će i to biti dio povijesti - veli Miha.
I on, i brojni drugi, vječno će se sjećati onih među nama koji su ostavljali svoje kosti na betonu Gradskog vrta, a onda ih zauvijek ostavili u obrani domovine i u čiju su čast NK Osijek i Kohorta iza južne tribine podigli spomen-obilježje. Na Gradskom vrtu se radovalo i tugovalo, ljutilo i pjevalo, nastajala su neraskidiva prijateljstva, zaljubljivalo se, neke su ljubavi urodile i brakovima, pala je i poneka prošnja...
Sve je to dio jedne impozantne priče koja je začeta još 1958. godine, kada se tadašnji Proleter s igrališta "kraj Drave" u Tvrđi preselio u Gradski vrt. Sada ta priča, nakon 65 godina, zaokružuje puni krug, jer se Osijek opet vraća kraj Drave, samo nekih 3,5 km zapadnije, na Pampas. No, sve što je bio Gradski vrt ostat će vječna slika u srcima i mislima onih koji su s njim gradili osječku nogometnu povijest. Koja nije bogata trofejima, ali jest uspomenama, anegdotama, vicevima... I ne sumnjamo da svatko od onih koji će i sljedeće nedjelje pohoditi Gradski vrt ima neku svoju priču, neku svoju anegdotu. Ne sumnjamo kako se svatko od njih za tu nedjelju priprema na svoj način, da će sa sobom ponijeti sve te uspomene, a onda "upiti" i te posljednje kadrove za konačni pozdrav s "najdražim betonom"...