Za neke ruglo, nakupina betona. Podrum europskog nogometa. Za nas, kultno mjesto. Simbol grada. Sve na svijetu - rečenica je izgovorena u emotivnom videu, s kojim su se u klubu oprostili od stadiona kojeg uskoro zauvijek napuštaju. Izgrađenog u samo dva i pol mjeseca, a opet nikada dovršenog. Pa ipak, taj beton natopljen je emocijama koje mogu razumjeti samo navijači i oni koji zbog kojih se u ova četiri i pol desetljeća na tribinama slavilo i tugovalo.
Generacija Ivice Grnje zaslužna je zašto je uopće Gradski vrt izgrađen u obliku kakvog ga danas znamo. Nakon plasmana u Prvu saveznu ligu u ljeto 1977. godine, u čudesnom roku od svega šezdesetak dana, izgrađen je donji prsten stadiona koji je mogao primiti 24.000 gledatelja. Naravno, bez stolica.
- Moja generacija je te godine izborila Prvu ligu i odlučeno je da se stadion što prije napravi, tako da je za dva i pol mjeseca napravljeno čudo, stadion koji, doduše, nikada nije i završen. To je bio naš dom - kaže Grnja, koji je proglašen i igračem mjeseca tadašnje lige tek što je Osijek u nju i ušao.
Uspomene na tu prvu utakmicu u Gradskom vrtu protiv tuzlanske Slobode i dalje su žive.
- Pamtim je po tome jer smo bili u karanteni i kada smo dolazili na stadion autobusom nastala je ogromna strka, potukli su se naši navijači i navijači Slobode. Bilo je puno krvavih glava. Kada smo to vidjeli, malo nas je zabrinulo - prisjeća se Grnja utakmice u kojoj je Osijek nakon preokreta slavio 2:1. On je, pak, asistirao Lukačeviću za izjednačenje.
Igrao je Grnja i utakmicu pred rekordnim brojem gledatelja u Gradskom vrtu, protiv Dinama 1982. kada se okupilo čak 40.000 navijača. Velika zapadna tribina još nije imala uporabnu dozvolu, ali je masa navijača provalila na nju.
- Kada smo dolazili na stadion masa je ljudi bila vani jer više nisu mogli ući unutra. Sve je bilo puno i načičkano. Bilo je velike panike jer tribina nije imala dozvolu i svi su strepili što će se dogoditi - kaže Grnja.
Ljepota i raskoš
Za njega je oproštaj od Gradskog vrta prilično emotivan.
- Svaki odlazak iz doma u kojem živiš, a mi smo živjeli u Gradskom vrtu, budi uspomene na prelijepe i teške dane. To je kao da seliš iz rodne kuće. Odlazimo u ljepotu i raskoš, ali ovo je naš dom, tu smo rasli, stasali, stvarali generacije mladih i, nažalost, kao i inače u životu, mora doći do rastanka - kaže Grnja.
Gradski vrt je od izgradnje do danas nekoliko puta “šminkan” i dotjerivan, a najveća promjena bila je kada su na njemu zasvijetlili reflektori. Prvu utakmicu pod svjetlima Osijek je odigrao protiv Dinama (1:1), a strijelac prvog gola pod reflektorima bio je Davor Rupnik.
- Tu ću utakmicu uvijek pamtiti. Izveo sam momčad kao kapetan pred pune tribine, zabio gol. To je za nekoga kome venama teče bijelo-plava krv ispunjenje dječačkih snova... Pamtit ću i utakmice protiv Hajduka, pobjedu 5:3, za koju mnogi kažu da je možda i najbolja utakmica ikad odigrana u Gradskom vrtu, a onda i trenersku pobjedu - kaže Rupnik, koji otkriva čime se njegova generacija zabavljala prije treninga na glavnom terenu.
- Za mene je Gradski vrt i kada smo dolazili na trening i pokušavali napucati loptu preko velike zapadne tribine. Naravno, nitko to nije uspio, ali smo pokušavali. Žitnjak i Labak bili su najbliže tome. Trenerima se dizala kosa na glavi, ali nama je bilo zabavno... Puno emocija me veže za taj stadion. Može Pampas biti ljepši, i jest ljepši, ali Gradski vrt je nešto što je dio mene. Netko kaže hrpa betona, a za mene je mjesto koje ima svoju dušu - dodaje Rupnik.
Posebne emocije
Tri generacije Špehara igrale su u Gradskom vrtu. Slavko je bio vratar Bijelo-plavih dok su još igrali na starom stadionu, Robert je u dva navrata bio najbolji strijelac HNL-a u dresu momčadi iz Gradskog vrta, a Dino je najmlađi strijelac Osijeka u HNL-u.
- Velike emocije me vežu za taj stadion. Debitirao sam 1988., baš te godine je osnovana i Kohorta, sjećam se jako dobro i njihovih prvih zastava pokraj terena. Emocije me vežu i kroz sve te utakmice, sve te golove, pobjede i poraza, ali naravno da me vežu emocije i zbog obitelji jer tri generacije su igrale za Osijek - kaže Špehar, za kojeg ne postoji jedna utakmica odigrana pred tribinama Gradskog vrta koji može izdvojiti.
- Uvijek se sjećam kada sam došao iz osječke Olimpije i svoga debija pred tribinama Gradskog vrta protiv Veleža i 3:0 pobjede. Ne možeš zaboraviti kada igraš pored igrača kakvi su bili Šuker i Džeko. Sjećam se one utakmice poslije povratka u Gradski vrt nakon što smo zbog rata igrali drugdje i 2:1 pobjede pred punim tribinama protiv Hajduka koji je tada igrao četvrtfinale Lige prvaka. Zabio sam oba gola. Ne mogu zaboraviti ni utakmicu protiv Kamen Ingrada, koju smo gubili 2:0 i na kraju pobijedili 3:2 - prisjeća se Špehar, koji je na toj utakmici protiv Kamena zabio hat-trick u drugom poluvremenu.
Unatoč emocijama koje ga vežu za kultno zdanje slaže se, kao uostalom i svi, kako je Gradski vrt pregazilo vrijeme.
- Gradski vrt odlazi u povijest, novi stadion je potreba ako se misli ići naprijed. Osijek se sada više ne smije zadovoljavati samo s prva četiri mjesta, nego napraviti iskorak, ponajviše u Europi - kaže Špehar.
Gradski vrt prvu službenu europsku utakmicu pod ingerencijom UEFA-e dočekao je tek 1998. (protiv Slovana iz Bratislave zbog ratnih okolnosti Osijek je 1995. igrao u Kranjčevićevoj), a početak nije mogao biti bolji. Slavni Anderlecht je iz Osijeka ispraćen s 3:1, što na žalost nije bilo dovoljno Bijelo-plavima da izbore idući krug tadašnjeg Kupa UEFA.
- Naravno da mi je žao kako se bliži rastanak od kultnog stadiona, lijepe uspomene me vežu - kaže Petar Krpan, koji je zabio prvi europski pogodak na Osijekovu stadionu. Taj pogodak jako dobro i danas pamte Osijekovi navijači.
- Pamtim taj gol protiv Anderlechta, pune tribine, ovacije... Udario sam loptu lijevom nogom, u rašlje.
Dolazili su u Gradski vrti europski velikani. U ljeto 1978. s Nottinghamom Forestom, samo nekoliko mjeseci kasnije prije nego što je osvojio Kup europskih prvaka, Osijek je odigrao 1:1, u danas ugašenom Mitropa kupu 1982. Milan s Tassottijem, Collovatijem morao se u Osijeku zadovoljiti samo bodom (1:1)... Padali su pred tribinama Anderlecht, PSV, ali posebno mjesto u povijesti stadiona zauzima Hrvatski dragovoljac. Tko zna što bi bilo s klubom da u posljednjoj utakmici sezone 2013./14. nije bilo Josipa Barišića. Njegov gol Bijelo-plavima je donio nastavak prvoligaškog života. Nakon više od tri uzastopna desetljeća uzastopnog igranja u nogometnoj eliti dvije države Osijeku je prijetilo ispadanje u niži rang.
Hladan tuš
Na tribinama se okupilo 7.000 navijača, a Bijelo-plavima je makar i bod dovoljan da zadrže prvoligaški status. Poraz bi značio kartu za niži rang. I bio je Osijek drugoligaš sve do 83. minute kada tadašnji šef struke u Gradskom vrtu Tomislav Rukavina jednom odlukom mijenja tijek utakmice.
- Mislili smo svi da će biti lako, ali onda hladan tuš, primimo pogodak i tu počinje panika. Nikako da zabijemo, a čitavo drugo poluvrijeme visimo da ne primimo iz kontranapada još jedan. Muka mi je i danas kada se sjetim tih trenutaka, navijači nervozni, mi igrači vrtimo film da ćemo zauvijek ostati upisani kao crna generacija koja je ispala iz lige. Zagrijavao sam se prema sjevernoj tribini i od buke nisam ni čuo kada me pomoćni trener zvao da ulazim u igru. Ulazim na teren, taman je bio slobodan udarac na četrdesetak metara od gola. Josip Mišić spremao ga se izvesti i kažem mu: “Samo sačekaj da uđem u 16 metara”. I ostalo je sve povijest... Dečko ju je zavrnuo vrhunski, Cesarec ide ispred mene i odvuče stopera Gregova. Ovaj skače s Cesarcem i taman se spušta, a lopta ga prelijeće i pogodim je glavom. Nisam vidio ni putanju lopte, vidio sam kako se zatresla mreža kada sam ležao na podu - prisjeća se Barišić.
Rijetko koji pogodak u povijesti Gradskog vrta izazvao je emociju kao Barišićev. Bilo je puno onih koji su na tribini zaplakali od sreće. Barišić je travnjak napustio i bez dresa i bez šorca u slavlju nakon što su navijači u euforiji masovno ušli u teren po završetku utakmice.
- Kada je i moj otac, čovjek od 60 godina, preskočio ogradu i ušao u teren onda je jasno kakve su emocije bile... Dao sam dres jednom dečku, ali rekao sam kako mi ga jednog dana mora vratiti. Jednog dana taj ću dres vratiti i uokviriti, a do tada neka bude na čuvanju - kaže Barišić.
Mile Škorić odigrao je za Osijek rekordnih 337 utakmica, s Bijelo-plavima je u Gradskom vrtu odigrao puno velikih utakmica, srušio čak i slavni PSV golom Petra Bočkaja, ali ta utakmica za opstanak za njega je ipak posebna.
- Stalno se vraćam na utakmicu protiv Dragovoljca jer tko zna što bi bilo s Osijekom da smo tada ispali u Drugu ligu. Ta utakmica bila je nabijena posebnim emocijama, navijači su ušli u teren. To scene su mi se urezale u sjećanje - javio nam se Škorić iz Kine.
Poseban je bio i njegov oproštaj od tribina Gradskog vrta. Emocije su ga slomile i sa suzama u očima otišao je u svlačionicu nakon što se posljednji puta naklonio istočnoj tribini.
- Gradski vrt je kultno mjesto, tamo doslovno svaki kutak odiše poviješću. Tamo trava drugačije miriše... - kaže Škorić.
A taj stadion bi bio “nakupina betona” da nema emocije s tribina. Ivica Polih Ita s istoka je gledao prvu utakmicu u Gradskom vrtu, a s istoka će pogledati i posljednju. Ne samo utakmicu, gotovo da nema ni treninga na kojem nema Poliha.
- Evo, ja i sad dok razgovaramo plačem - kaže nam Polih čija je emocija prema klubu jedinstvena.
- Ovo je oproštaj od nečega što je čitav moj život. Ne mogu opisati tu emociju. Gradski vrt je moja mladost, moj život, nije to oproštaj samo od betona. Na tom je betonu ostavljeno puno toga. Bilo je svega, i lijepih i ružnih trenutaka. Pamtim otvorenje stadiona i utakmicu protiv Slobode iz Tuzle, a sve utakmice su meni jednake i u mome srcu ostaju bez obzira pobijedili ili izgubili - kaže Polih.
Subota, 19 sati, Gradski vrt. Spušta se zastor na jednu klupsku eru koja nije bila toliko trofejna koliko emotivna, Osijek napušta kultni stadion i otvara novo poglavlje u klupskoj povijesti, a svi kojima je bijelo-plava boja u krvi bit će na tribinama.