Nije se dogodilo davno, prošle su jedva četiri godine otkako je Rene Poms zakoračio u Maksimir kao desna ruka Nenada Bjelice, sa zadatkom da zacementira Dinamovu obranu. I bogme je začas armiranim betonom zalio plavu fortifikaciju: od pobjede protiv Anderlechta u Bruxellesu (2-0, listopad 2018. godine) ona je predvođena Kevinom Theophileom-Catherinom i Emirom Dilaverom u sljedećih devet utakmica nanizala devet pobjeda i inkasirala samo tri gola. Nagradno pitanje glasi - kako se ljubitelj života u atomskom skloništu preko noći u Osijeku promijenio u zagovornika "free flow" nogometa?
Izlazak iz ormara
Naslijedivši Bjelicu u sedlu, novi je šef u sedam službenih utakmica na klupi "bijelo-plavih" iz Gradskog vrta upisao šest pobjeda i jedan remi, uz impresivnu gol-razliku 17-2, a onda je prije tjedan dana ipak natrčao na nagaznu minu u Varaždinu (1-4) i malo kompromitirao briljantan početni učinak. Za veću sliku važno je, međutim, da je Austrijanac u stisnutoj, ziheraški orijentiranoj grupi igrača probudio zvijer gladnu golova. Jednu monotonu, napornu i dosadnu momčad, izlivenu u kalupu "Chola" Simeonea, oslobodio je okova i dopustio joj da se igra nogometa. Rezultat? Zabavno, na trenutke čak uzbudljivo. Rječnikom filmskog kritičara - četiri od pet zvjezdica.
Rene Poms nije prvi Austrijanac na klupi nekog hrvatskog prvoligaša, ali, za razliku od nekolicine sunarodnjaka osuđenih na epizodne role - od pokojnog Adolfa Pintera (Sesvete) preko Petera Paculta (Cibalia), do upravo otpuštenog Damira Čanadija (Šibenik) - on je prvi s objektivnim izgledima da se upusti u borbu za trofej. Od male austro-ugarske nagodbe na istoku zemlje za promjenu bi opipljive benefite mogli povući i lokalni nogometni fanovi. Mađarska lova i austrijska nogometna pamet možda u perspektivi nabildaju hrvatski nogometni koeficijent na Uefinoj tablici. Prvi preduvjet za uspjeh bit će da Rene Poms ostane dosljedan dok gradi sastav željan nadigravanja, jer tko u konkurenciji ove silne TV-ponude uopće želi gledati neko mucanje od nogometa...
U ovom trenutku njegove karijere, Pomsa je dopušteno častiti superlativima zbog nekoliko razloga. Napadački nogomet vrišteći je plus, ali njega ne bi bilo da se vječni pomoćnik nije odlučio emancipirati. Isprativši Bjelicu na više austrijskih adresa, zatim u Dinamu i Osijeku, u zrelim godinama odlučio je izaći iz trenerskog ormara. Kako je uopće zaslužio priliku? Vjerojatno ne tako što je moćno raznosio čunjeve i suvereno slagao poligone za treninge. Pomoćni treneri u praksi često su medijatori između glavnog trenera i svlačionice. Zahtjevima takve uloge može doskočiti stručnjak naoružan socijalnom inteligencijom, istovremeno lojalan šefu koji mu daje kruh, ali i odan nogometašima koji znaju patiti od svojih mušica, jer ih, eto, šef diskriminira minutažom, statusom ili im ne zna pronaći pravu poziciju.
Kako razgraditi obranu?
Možda je baš na ovom polju koje se tiče rasporeda i igračkih pozicija Poms za kratkog mandata učinio najveći odmak od svojeg dugogodišnjeg mentora. Mihaela Žapera, veznog igrača koji je od kandidata za Dinamo dogurao do Bjeličina frižidera, preselio je na mjesto zapovjednika obrane. Uveo je u program dotad nezamjenjivog stopera Barišića, i općenito defenzivnu igru zarotirao oko 3-4-3 sustava. U takvom je rasporedu napokon neke predstave vrijedne spomena, odigrao i Šime Gržan, ali na mjestu bočnog igrača, a golove su pored Diona Belje počeli isporučivati i Laszlo Kleinheisler te Mijo Caktaš i Ramon Mierez, strijelci probuđeni iz preduge hibernacije. Subota pred Pomsa servira prvi izazov za međunarodnu licencu: kako s napadom koji je počeo komponirati razgraditi obranu koju je nedavno osmislio?