Dvije prvenstvene utakmice bez pobjede, šokantno rano ispadanje iz Europe protiv anonimnog kazahstanskog Kizilžara, koji posljednjih mjesec i pol dana nije slavio nigdje osim u Gradskom vrtu, slaba igra, loša atmosfera na tribinama, zahtjev Kohorte koja je treneru Bjelici pokazala “palac dolje” i proglasom ultimativno zatražila njegov odlazak...
Posljednjih tjedan dana u Gradskom vrtu bilo je turbulentno, ali još uvijek se može naći nešto pozitivnoga. Kapetan Mile Škorić i službeno je postao klupskom legendom, od nedjelje navečer on je nogometaš s najviše odigranih utakmica za Bijelo-plave otkako je HNL-a. Nastupom protiv Slavena Belupa nadmašio je Bakira Beširevića i prepravio knjige klupskih rekorda. Iza njega je sada 328 utakmica u kojima je nosio dres Osijeka.
Ponosan na brojke
U trenutku kada mu je Kohorta uručila plaketu kojom je obilježen njegov rekordni nastup s tribina je krenuo znani uzvik: “Mile, Mile...”. Na žalost, njegov veliki dan ostao je nezasluženo u sjeni aktualnih zbivanja oko kluba iz Gradskog vrta. Trebao bi uživati u trenutku, ali nije baš tako...
- Jedva sam čekao taj trenutak da ostvarim nešto što će ostati zapisano u klupskoj povijesti. Ponosan sam na svojih 328 utakmica za Osijek, to je nešto veliko, iako su posljednji turbulentni dani to poremetili. Tako da, iskreno, na kraju nisam imao pretjerani doživljaj nakon obaranja tog rekorda - priznaje kapetan Bijelo-plavih.
Zadar 22. ožujka 2008. mjesto je i datum kada se počela pisati legenda o Škoriću. Tri mjeseca prije 17. rođendana tadašnji trener Bijelo-plavih Ilija Lončarević dao mu je priliku za seniorski debi u završnici utakmice. Bilo mu je to i prvi puta da se našao u zapisniku za utakmicu. Ušao je u 90. minuti ušao u igru umjesto Antonija Hrnčevića.
- Naravno da se jako dobro sjećam trenutka kada me trener Lončarević poslao u igru, iako sam odigrao možda minutu - nasmijao se prisjećajući se svoga seniorskog početka.
Na idući nastup čekao je pet mjeseci i slavonski derbi protiv vinkovačke Cibalije u Gradskom vrtu, kada je i prvi puta u karijeri bio među starterima. Bila je to, inače, utakmica na kojoj je prvoligaški debi imao i njegov sadašnji suigrač Vedran Jugović.
U Osijek je prvi puta došao 2006. iz mlađih kategorija vinkovačke Cibalije. Odabrao je Gradski vrt iako je u tom trenutku na stolu imao i ponudu uz Maksimira.
- Pokojni Ivan Maras bio je skaut koji me doveo. Zvao me u to vrijeme i Dinamo, ali odlučio sam se za Osijek. Bio sam dijete, maltene još nisam izašao iz svoga sela, ujak je brinuo o meni i iz Starih Mikanovaca me vozio na treninge u Vinkovce, razmišljali smo što je najbolje i odlučili se za Osijek jer nam je ipak bliže.
Zbog blizine kuće ostao je u Slavoniji, a isprva je živio u Gradskom vrtu, na kojem je 16 godina kasnije ispisao klupsku povijest.
- Bio sam u sobama u stadionu. Iskreno, bilo je u početku teško bez obzira na to što sam bio blizu kući. Bio sam još klinac, ali imali smo dobru klapu jer sa mnom su bili i Marko Lešković, Josip Tomašević, braća Mišić i Plum...
U njegovom nogometnom CV-ju postoji “rupa” od dvije godine koje je proveo izvan Gradskog vrta. Po isteku ugovora, u ljeto 2011. godine, potpisao je za Goricu, u to vrijeme drugoligašu kojemu se licenca ispriječila za ulazak u elitno društvo hrvatskog nogometa.
- Moj odlazak iz Osijeka dogodio se zbog nedostatka komunikacije između Uprave i mene. Sve je bilo spremno za produžetak ugovora, ali to se nije dogodilo jer uvjet je bio da odem na posudbu. Ja sam htio ostati i boriti se za mjesto u momčadi, bio sam mlad, mislio sam da zaslužujem igrati. Na kraju sam zbog tih nesuglasica otišao iz kluba.
Odlazak, međutim, nije bio trajan. Vrijeme u Gorici nije bilo za pamćenje, kratko vrijeme proveo je u klubu koji tada se mučio s kroničnom besparicom i izašao iz ugovora. Bio je jedno vrijeme bez kluba dok ga nisu pozvali iz tadašnjeg drugoligaša, zagrebačkog HAŠK-a, za koji je odigrao sezonu i pol. U ljeto 2013. vratio se opet među bijelo-plave.
Žitnjakov poziv
Iako je malo nedostajalo da se to ne dogodi.
- Nakon što sam odradio ugovor s HAŠK-om maltene sam sve bio dogovorio s Istrom. Preostalo je bilo samo potpisati ugovor, ali nisu ispoštovali sve što su trebali i vratio sam se kući. U međuvremenu me nazvao Miroslav Žitnjak i pitao me bih li se vratio nazad na što sam ja odmah pristao.
I vratio se da ostane. Mijenjali su se posljednjih deset sezona u Gradskom vrtu treneri, uprave, igrači... ali Škorić je ostao jedina konstanta. U Osijeku je u 14 profesionalnih sezona zaigrao sa 159 suigrača. Najviše utakmica odigrao je, inače, s Petrom Bočkajem (131). Mijenjao je stalno suigrače, ali mijenjao je i pozicije. Igrao je zadnjeg veznog, središnjeg veznog, lijevog i desnog beka, lijevo i desno krilo, napadača... Samo još na vrata nije stao.
- U prvim utakmicama za Osijek bio sam “desetka” - smije se danas Škorić.
A završio je kao stoper i kao stoper postao reprezentativac. To je zapravo pozicija na kojoj je i počeo nogometni put.
- Svi govore da sam bio vezni igrač, ali ja sam i u Cibaliji u mlađim kategorijama bio branič. Kasnije su me u Osijeku stavili u vezni red. Sve sam igrao, prebacivao se s pozicije na poziciju, nije bilo jednostavno, i onda me isto nakon puno rotiranja na mjesto braniča vratio Zoran Zekić.
HD za pamćenje
Zanimljiv je odgovor dao na pitanje postoji li neka od tih 328 utakmica koja mu je ostala najviše u pamćenju, bilo po dobrom ili lošem.
- Utakmica protiv Hrvatskog dragovoljca u kojoj smo izborili opstanak. To je bila prekretnica za klub jer tko zna što bi se s Osijekom kasnije dogodilo da smo te sezone ispali. Uspjeli smo svi koji smo tada igrali izvući sezonu, u teškim financijskim okolnostima borili smo se koliko smo mogli i održali klub na životu - odgovara Škorić.
Preobražaj Osijeka gledao je iz prve ruke, proživio je one najgore dane, bio je u generaciji nogometaša Bijelo-plavih koja je u proljeće 2014. zagrljena stala nasred travnjaka na Kantridi na dvije minute kako bi alarmirala na loše stanje u klubu i neisplatu plaća kojih nije bilo šest mjesec i igranja za opstanak u ligi u zadnjem kolu. Kako je tada bilo biti nogometašem Osijeka znaju samo oni koji su tih godina u Gradskom vrtu “dijelili kruh”.
- Bilo je jako teško. Mnogi su i zaboravili da nismo tako lijepo živjeli kao danas, a to nije bilo prije puno godina. Volontirali smo, igrali samo da platimo obveze državi, nitko i ne pita imaš li za režije, a bilo nas je puno, puno takvih. Svaka čast svim tim dečkima koji su tada igrali jer nije bilo jednostavno, a igrali smo i trenirali kao da je sve idealno.
Preživio je klub te najgore godine kada novca nije bilo ni za lijek, a Škorić je ostao vjeran Bijelo-plavima. U međuvremenu je tri puta produživao vjernost klubu iz Gradskog vrta, posljednji puta prošlog ljeta kada je potpisao ugovor do 2025. Više puta je ponovio kako nema ništa protiv da karijeru i završi u Osijeku. A svatko od navijača poželjet će mu da postane i prvi s više od 400 utakmica za Bijelo-plave.
- Bilo je i nekih ponuda, ali nikad ništa nisam forsirao. Apsolutno nemam ništa protiv toga da i karijeru završim u Osijeku. To je moj klub, moj grad... Još mi samo trofej nedostaje da bi sve bilo potpuno.
Početak 14. sezone među Bijelo-plavima nije baš onakav kakvom se nadao. Atmosfera oko kluba nije baš bajna, ispadanje od Kizilžara ostavilo je posljedice.
- Svi smo bili razočarani i apsolutno smo zaslužili kritiku. Uvukla se neka nervoza u momčad, a vidimo da ni atmosfera nije bajna. Kako to okrenuti? Samo pobjedama i teškim radom, drugačije ne ide. Trebamo se svi skupiti i pokušati izvući iz ove situacije koja nije lagana.