Trebali su biti onaj presudni, faktor X, Osijekove ambicije da u trogodišnjem ciklusu s Nenadom Bjelicom na klupi osvoje titulu prvaka Hrvatske. Dolazak Mije Caktaša i Kristijana Lovrića u Gradski vrt u zimu 2022. godine označen je kao trenutak u kojem se Osijek definitivno ‘razotkrio‘ i poslao šampionsku poruku. Ipak, vrlo brzo pokazat će se da je to bila prijetnja praznom puškom, ma koliko god to apsurdno zvučalo s obzirom na bogatstvo arsenala kojeg su Caktaš i Lovrić donijeli u svojim kopačkama. No, čini se da su sa sobom zaboravili ponijeti i te kopačke.
Bjeličina tiha patnja
Od igrača koji su prije Osijeka kombinirano potpisali 194 gola i 71 asistenciju (Caktaš 124/39 u 348 utakmica, Lovrić 70/32 u 182 utakmice), Osijek je dobio jako malo. Caktaš je u 48 utakmica upisao 15 golova i 3 asistencije u 48 utakmica, uz previše oscilacija i praznog hoda. Lovrić, pak, samo gola i 4 asistencije u 34 utakmice. Doduše, praktički čitav prvi dio prošle sezone propustio je zbog operacije. Obojica su dugo bili Bjeličina ‘tiha patnja‘.
Imao je računicu da će mu takva dva ‘kapitalca‘ u proljeće donijeti 15-ak golova i 10-ak asistencija, koji su Osijeku nedostajali uslijed krize Ramona Miereza i prodaje Petra Bočkaja u Dinamo. No, vrlo brzo se pokazalo da od toga neće biti ništa. Caktaš je zabio pet, Lovrić samo dva gola, a Osijek je iz kola u kolo tonuo. Nije bilo ni potrebne kemije..., izgubili su i drugo mjesto. U međuvremenu je i Bjelica otpušten. Netom završena turbulentna sezona samo je potvrdila da sterilnost ovog braka. Istina, Caktaš je jesenas kod Pomsa pokazao naznake buđenja, no proljeće je donijelo nova razočaranja, sa čak 12 utakmica u nizu bez gola. Doduše, jedino je kod Pomsa igrao u koridorima u kojima se najbolje snalazi, a tada je pružao najviše. Svi ostali treneri tjerali su ga da se podređuje kolektivu, ali u njegovom slučaju samo se potvrdila anegdota iz sredine 90-ih godina kada je Osijek doveo mađarskog napadača Pala Fischera, od kojeg je tadašnji trener Milan Đuričić, poznat po spartanskim metodama, tražio da na treninzima niže krugove. No, Fischer je samo lagano trčakarao kazavši treneru: "Pal ne maraton, Pal gol!"
Tako je i sa Caktašem, pa se može reći da je neuspješni osječki opus kombinacija njegovih slabih partija, ali i trenerskih odluka glede njegove uloge na terenu. S Lovrićem to, pak, nije slučaj. On se jednostavno nije snašao, a danas se čini da još uvijek nije skinuo uteg kojeg si je natovario na leđa zbog veličanstvenog dočeka koji mu je priređen. Imao je i ozbiljnih zdravstvenih problema, ali ovo je proljeće bio zdrav, a svejedno je odigrao za zaborav. Izuzev zadnje dvije utakmice, osobito u Šibeniku, gdje je upisao i jedine dvije asistencije u sezoni. Gol nije zabio. Upravo su ta dva nastupa sada možda zalog da bi Lovrić ipak mogao početi vraćati uloženo i očekivano.
Kreće novi ciklus
Ako, naravno, ostane u Osijeku. Nije tajna da Osijek kreće u novi ciklus, nakon što je završeno trogodišnje razdoblje u kojem konačni rezultatski cilj nije ostvaren. Potrošeno je za to jako puno novca, paralelno su silni milijuni eura uloženi u završetak jedinog pravog, modernog stadiona u Hrvatskoj, no moralo se ući u rezanje igračkih troškova. Caktaš ima ugovor do 2025., a Lovrić do 2026. godine. S te strane status im je neupitan, no vjerojatno u Osijeku ne bi imali ništa protiv transfera s obzirom na plaće koje imaju. Naravno, nitko ih neće tjerati, ali neće se ni ljutiti ako požele otići.
Htjeli ne htjeli, njih dvojica su danas na neki način i sinonim Osijekova neuspjeha u jurišu na titulu, jer su upravo zbog toga dovedeni. Na njihovo ponašanje nitko nema prigovor, bez obzira na onaj jedan Caktašev incident s početka osječke priče. U svakom slučaju bit će zanimljivo vidjeti hoće li obojica ostati u Osijeku i mogu li biti predvodnici nove priče. Jer, Caktaš i Lovrić, kada su u top formi, i dalje mogu činiti razliku na terenu. Samo je pitanje mogu li to pokazati u Osijeku i imaju li motiva.