Scena prva: svi su u napadu, igra se 89. minuta. Na semaforu svijetli 1-1. Odjednom, lopta dolazi do ruba 16-erca, slijedi volej i gol. Učas, pored aut-linije ogromno klupko igrača u ekstatičnom zagrljaju, slavi se frenetično i dugo.
Nekom zalutalom na stadionu, od tolikog veselja učinilo se da odnekud dopire himna Lige prvaka. Ali - ne. To Oršić s društvom dinamovaca proslavlja pobjednički gol Gorici.
Scena druga: oko 10 tisuća ljudi tiska se na stadionu sat vremena prije početka utakmice, a kada ona počne, masa se ne gasi sve do kraja. Hajduk pobjeđuje Belupo s 3-1, a navijači, sredinom veljače, vjeruju u naslov...
Scena treća: derbi. Pobjednički gol pada u 86. minuti. Sudac dosuđuje kraj, a taj značajni trijumf Osijeka protiv Rijeke, domaći trener Nenad Bjelica u svlačionici proslavlja kao da je na navijačkoj "štangi", vodeći navijanje.
HNL, pazite - 23. kolo. Sredina veljače. A scene kakve nismo doživjeli jako dugo, predugo. HNL u svoj svojoj punini i zamahu. Neizvjesnost, napetost, intrige, navijačka zanesenost. Nada, ufanje, vjera. Doista, nešto je predugo nedostajalo. I nešto što zapravo stvara jasnu konkluziju: u Hrvatskoj svjedočimo kako su neki momčadski sportovi otuđenjem pali na niske grane. Razlog je jednostavan: cijeli sport submisivno je podređen jednom čovjeku ili jednoj kliki i njihovim osobnim, financijskim interesima. Nakon nekog vremena, ti su sportovi, nažalost, pali, neki nestali, a centri su se ugasili.
Nogomet, eto, nije, premda se želja za pokoravanjem uzdizala na n-tu potenciju. I bilo je blizu. No, nogomet je pokazao da je prežilav da ga se pokori. Klinci ga previše vole i žele ga trenirati, a navijači kao lakmus papir ispravnosti i kao jasan pokazatelj ne odustaju. Zbog te svoje snage, žilavosti, sizifovske upornosti, nogomet u nas nije propao. I zato ga danas, kao rijetko kada, s pravom slavimo
Komentari (0)
Komentiraj