Željko Sopić bio je bivši trener Rijeke još po isteku prošle sezone u kojoj je mogao osvojiti sve, a na kraju nije osvojio ništa. O tajmingu, odnosno načinu na koji je Sopić postao bivši trener Rijeke, već smo pisali, bila je javna tajna da zagrebački stručnjak britkog jezika nije čovjek po guštu predsjednika Miškovića, a ispodprosječan ulazak u sezonu samo je ubrzao konačnu odluku struke koja je novog trenera pronašla u svojoj nogometnoj kući.
Đalović je ostao
Radomir Đalović na mala je vrata stigao u Rijeku, došao je kao pomoćni trener nekadašnjim suigračima Draganu Tadiću i Faustu Budicinu. Riječki dvojac nije dugo potrajao, uslijedila je najgora polusezona u povijesti kluba, osmo mjesto Cosmijevih "paunova" i preuzimanje momčadi od Sergeja Jakirovića u zimskoj pauzi, koji je u konačnici uhvatio europsku vizu i četvrtu poziciju u prvenstvu.
Poznat je rasplet i tog bijega s Rujevice, pobjegli su u Zagreb svi, cijeli stručni stožer osim – Radomira Đalovića. On je jedini tada ostao u Rijeci, njegova sada već čuvena izjava o tome kako to ne može i neće napraviti Rijeci postala je simbol njegova "čojstva", nečega što je za tu, ponosnu crnogorsku naciju, veće od samog života. Većinu Riječanki i Riječana popularni Đale "kupio" je još za igračkih dana, bespoštednom borbom u blatu Kantride za svaku loptu, nevjerojatnim srcem i željom kao da se rodio u starom riječkom rodilištu, a ne gotovo tisuću kilometara daleko od Kvarnera. Za Rijeku on nikad nije bio stranac, Đale je uvijek bio "naš" i tako ga se i doživljavalo, kao da mu je ovaj grad prvi i jedini dom daleko od kuće.
Početni udarci i europski brodolom
Oni koji bolje poznaju predsjednika Damira Miškovića kažu da izuzetno cijeni lojalnost, da je za njega riječ vrijednija od bilo kakve sume novca i bilo kakvih obećanja. Ako se i zapitao, dajući Đaloviću kao treneru početniku Rijeku u ruke, čini li ispravnu stvar, onda je onaj trening uoči odlaska put Lillea sigurno bio jezičac na vagi u odluci da Đalović gotovo godinu dana kasnije zaslužuje barem priliku. Uostalom, rizik je bio minimalan, ako je netko poznavao tu momčad koju je započeo stvarati Jakirović, pa nadogradio Sopić, sve to uz svesrdnu pomoć dvojca Raić Sudar i Čulina, onda je to bio – Radomir Đalović.
I dok je njegova ligaška premijera i uvjerljiva pobjeda nad Istrom 1961 (4:0) bila kao iz nogometnih udžbenika, ono što je uslijedilo u Europi nadvilo je puno upitnika u glavama navijača. Prvo poraz kod Elfsborga, a zatim i "petarda" koja je pukla u Ljubljani ozbiljno je "zaljuljala" temelje moderne Rijeke, momčad koja se dva mjeseca ranije opasno "fajtala" s Dinamom na dvostruku titulu doživjela je europski debakl.
Đalović je izgledao nemoćno, bezidejno, izgubljeno, no nije odavao dojam čovjeka koji se predao.
- Noćna mora je ovo, htio bih se samo ispričati svim navijačima, svim ljudima kojima Rijeka nešto znači za ovu izvedbu. Imao sam osjećaj u nekom trenutku kao da igramo s Realom. Ne mogu shvatiti da obrana koja nam je najbolji dio momčadi onako reagira, mi u prvoj minuti primimo gol. Sve one stvari koje smo rekli i pričali bacimo u vodu odmah i to poslije onako dobre utakmice u Osijeku. Ne znam što reći više. Nitko iz kluba ne može vjerovati u ovo, svi su razočarani, najvažniju utakmicu su odigrali ovako, igrači ne znaju što im se dogodilo. Što sam im rekao na poluvremenu? Da naprave faul, da igraju kao muškarci, gubili smo 4:0 u utakmici koja je njima najveća u karijerama. Užas smo izgledali prvo poluvrijeme, užas - vikao je Đalović u utrobi stadiona Stožice.
Energija koja nadjačava sve nedostatke
Već iduća utakmica i podjela bodova s Dinamom na Rujevici u susretu gdje su goropadni gosti iz Lige prvaka nadigrani od razbijene Rijeke naznačila je Đalović, zajedno sa svojim suradnicima, ne misli tako skoro napustiti Rujevicu. Možda Đalović nije imao iskustva, možda tada nije imao niti dovoljno znanja, no imao je energiju. Da se mogla nečim izmjeriti kroz cijelu ovu sezonu, "pokvarila" bi taj misteriozni aparat, energija i kohezija koju je Đalović napravio u svojoj kabini nadvladala je sve objektivne nedostatke koje aktualni prvak ima. Tko te pita sada, apsolutno, nije se Đalovića puno pitalo niti kada je Rijeka u zimskom prijelaznom roku ostao bez kapetana Smolčića i dvojice ponajboljih igrača (Pašalića i Galešića), no, za razliku od nekih drugih trenera niti jednom riječju nije u pitanje doveo širinu rostera niti "kukao" kako momčad nema kvalitetu i širinu.
Jesenski uspon i proljetna borba do posljednjeg daha
Jesenski niz bez poraza, pa borba za svaki bod u nastavku, do posljednjeg atoma snage, na terenu, na tribinama. Izdržala je ova Rijeka sve to, a Đalović je pak u najvažnijoj utakmici sezone demonstrirao sve ono što je putem učio i naučio. Doktorska dizertacija, izuzetno moćna, taktički posložena i "ratnički" raspoložena Rijeka nije ostavila igračima Slavena niti milimetar prostora da nešto krene po zlu. Uostalom, gosti su imali jedan jedini udarac u okvir vrata unatoč višku posjeda. Đalovićeva Rijeka nije "umirala" u ljepoti kroz cijelu sezonu, no "umirala" je od želje da dođe do onoga što im se ponudilo. I uzeli su to Riječani, skroz pošteno i skroz – zasluženo, a prvi među jednakima, koliko god sebe gurao u drugi plan, je upravo Radomir Đalović.
- Što reći, prekrasno slavlje, Rijeka je prvak Hrvatske. Kada smo prije šest mjeseci na Bijeloj noći najavio sam da imamo "tisuću želja, a na svakoj isto piše, Rijeka prvak, za to cijeli Kvarner diše". Ovo je za naše navijače, za predsjednika, za cijeli klub i grad. Najveća je zasluga mojih igrača koji su pokazali kakva su kvaliteta, kakva su klasa. Svi su nas osporavali, mene kao trenera i moje igrače, svi su samo pričali o Dinamu i Hajduku. Oni su pokazali kako se igra nogomet, pokazali su da su najbolji uz sve nedaće koje su nas pratile. Ovo je njihov naslov, zaslužili su sve. Želim da uživaju, da se dobro provesele, sve su to zaslužili, no pozivam naše navijače da i u četvrtak naprave istu ovakvu atmosferu. Da budemo još jači, još gromoglasniji jer imamo ozbiljnu utakmicu u Kupu. Čestitam i Slavenu, dobro su se potrošili, vidjeli ste da je većina igrača igrala cijelu utakmicu tako da će i oni biti umorni. Nisu odmarali igrače, i to mi je drago. Ogroman je ovo uspjeh, nismo ga niti svjesni, ali ispisali smo povijest. Gdje sam se izgubio nakon utakmice? Ha, ha, tamo među navijačima, ma što reći, emocije su bile ogromne. Ovo je za naš klub, grad, Armadu, navijače, za našeg predsjednika koji je vjerovao u nas, u moj stožer.
Đale, ovo je itekako i tvoje prvenstvo. Nakon svega, apsolutno si ga zaslužio.
Jer nije lako ostati kad svi drugi odlaze. Nije lako šutjeti kad svi sumnjaju. Nije lako voditi, ako nikad nisi bio vođa – barem ne službeno. A upravo to je Radomir Đalović učinio. Otišli su iskusniji, otišli su poznatiji, otišli su glasniji – ali ostao je on. Skroman, tih, tvrdoglav i lojalan. Onaj koji nije zaboravio ni grad, ni klub, ni ljude.
Više od naslova – priča koja ostaje
U sezoni kad je Rijeka bila lišena statusa favorita, kad se titula dijelila unaprijed između Zagreba i Splita, ona je krenula svojim putem – protiv svih. I zato ova titula nije samo trofej u vitrini. Ovo je nagrada za upornost, za vjeru, za čojstvo, za sve one koji ne odlaze kad postane teško. Ovo je naslov za one koji ostaju.
I zato će se ime Radomira Đalovića izgovarati s istom, ako ne i većom toplinom kojom se šapatom još uvijek spominju legende prve šampionske Rijeke. Ne zato što je bio najslavniji – nego zato što je bio svoj. A Rijeka – ona najbolje zna prepoznati kad je netko njezin.
U godini kad su emocije, karakter i zajedništvo slavili pobjedu nad statistikama i predviđanjima, Rijeka je dobila više od naslova. Dobila je priču. Dobila je junaka. Dobila je Đalovića.
I zato hvala, Đale. Ovo je tvoja Rijeka. I ovo je tvoje prvenstvo. Od Olimpije do Olimpa, kakva priča...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....