Kako dolikuje najuspješnijem klubu proteklih 19 sezona, Dinamo je u “majstorici” na Rujevici potvrdio da je najbolji i u ovoj sezoni HNL-a. Činjenica da je maksimirski klub u jeku najvećih klupskih previranja, promjene vlasti i strukture upravljanja, uz niz rezultatskih i “atmosferskih” padova, obranio titulu prilično jasno pokazuje nemoć konkurencije u borbi za vrh.
Pritom treba napomenuti nekoliko pokazatelja. Dinamo je i u ovoj burnoj mu sezoni skupio 75 bodova, s realnom opcijom da će ih u posljednja tri kola osvojiti još 7-9. Taj učinak bi bio među višim prosjecima šampionskih mu godina, i u kontekstu većih-manjih razlika u odnosu na pratnju. Drugim riječima, ništa novog u ligi, osim nijansi koje znaju zavarati. To bi u ovoj sezoni bila jesenja priča Hajduka, ili proljetni val Rijeke, sve skupa nedovoljno da se značajno umanji moć Dinama. Koji, doduše, iz godine u godinu gubi visoke igračke vrijednosti i slabi snagu dometa. No problem konkurencije jest što se i njima događa isto. Razlika u korist Dinama je da ima puno više novca da renovira kadar, odnosno da s manje stresa podnese gubitke kvalitete. Rijeka, na primjer, ima kadar koji je ove sezone napravio iskorak u odnosu na lani (plus 22 boda), ali jedina izvjesnost jest da će klub prodati svakog igrača za kojeg dođe ozbiljnija ponuda.
U isti beskrajni dan ponavljanja “gradnje momčadi za šampionsku trku” ide i Hajduk, koji će nakon 72 boda iz sezona s Valdasom Dambrauskasom, te 71 s Ivanom Lekom (lani) opet devalvirati domet ispod 70, odnosno nakon dva druga pasti na treće mjesto, možda i dvadesetak bodova kraći od lidera.
Snaga Dinama, naravno, proizlazi i iz 19 godina totalne dominacije, ne samo na terenu, nego i u mentalitetu pobjednika, privlačenja najboljih igrača na tržištu, višestruko većeg proračuna, europskih iskustava koji se pokazuju ogroman kapital u domaćem natjecanju. S obzirom da se navedene strukture odnosa teško mogu uskoro mijenjati - jer ako Dinamo slabi zbog nečega, onda se to događa i Rijeci, Hajduku i Osijeku s još vidljivijim posljedicama - nije za očekivati da će se natjecateljska hijerarhija mijenjati. Može li se nešto promijeniti u europskim vizurama za sva četiri kluba od iduće sezone?
Gledamo li dvoboj najboljih, Dinama i Rijeke, onda je jasno da naš klupski nogomet ne zrači konkurentnošću za više razine europskih liga. Dinamo jest dostigao proljeće u Europi, ali u Konferencijskoj ligi (treći razred). Za takav domet u Euroligi, a da ne govorimo Ligi prvaka, Modri trebaju nove kvalitativne snage. Kad se s Bjelicom izašlo u proljeće Eurolige, a godinu kasnije za par minuta (Šahtar 3:1 pa 3:3) propustila realna šansa prvog proljeća u Ligi prvaka, Dinamo je imao više razine individualne kvalitete. Po putu su nestajali Olmo, Moro, Jakić, Gavranović, Stojanović, Gvardiol, Oršić, Majer, Livaković, J. Šutalo, Ivanušec, privremeno i Ademi te drugi dobri igrači. Današnji Dinamo još ima Petkovića kao jednog od posljednjih iz više klase, a vidljivo je kolika je on prevaga u HNL-u. No, za Europu, u kojoj vjerojatno više neće biti njega, Dinamo s ovakvom postavom imat će ozbiljnih limita.
Rijeka, Hajduk i Osijek (ili Lokomotiva), u svom “euroligaškom” i “konferencijskom” putu imat će još ozbiljnijih limita. Pogotovo ako se u sljedećem prijelaznom roku, primjerice Rijeka, zbog novčanih potreba odrekne nekolicine ponajboljih igrača.