Regeneracijski trening nakon izborene pobjede nad Istrom 1961 prošao je na Rujevici u vedrim tonovima, nogometaši Rijeke s važna tri boda vratili su se na kolosijeke uspjeha. Dva reprezentativna tjedna pauze Goran Tomić i njegov stručni stožer iskoristili su na najbolji mogući način, predanim radom na terenu i, ono što je još i bitnije nakon što je momčad bila upala u mini-krizu igre i rezultata, povratkom vjere u vlastite mogućnosti. Momčad koja pobijedi Osijek, Dinamo i Hajduk u nikad neizvjesnijoj prvoligaškoj sezoni (doduše, Osijek i Dinamo svladani su u Kupu) sigurno vrijedi puno i zna igrati nogomet, porazi stoga očito nisu došli kao plod manjka kvalitete, problem je “čučao” negdje drugdje. Kako god bilo, taj period je iza Bijelih, utakmica u Puli uspješno je apsolvirana s dva pogotka Harisa Vučkića, a momčad je jučer zasluženo dobila slobodan dan uoči nastavka tjedna radnog naziva “kako dobiti Dinamo”. Na Kvarneru je okrenulo na buru, nema bolje regeneracije uma i tijela od čistog gorskog zraka koje ovaj vjetar donosi u primorske krajeve...
Istra je, dakle, Rijekina prošlost, a nedjelja donosi Dinamo na Rujevici. Da je netko Tomiću i njegovim igračima ponudio ovakav rasplet uoči početka sezone, da će eventualnom pobjedom nad najtrofejnijim hrvatskim klubom, koji, uzgred rečeno, ne briljira igrama u posljednje vrijeme, prići na svega dva boda zaostatka na ljestvici, vjerojatno bi to objeručke prihvatili s obzirom na brojne okolnosti, a prije svega financijsku (ne)moć i igrački kadar u odnosu na zagrebački sastav.
Gorak okus
Ako se pak, vratimo, samo malo unazad, riječkoj struci i navijačima sigurno ostaje gorak okus u ustima. Svaki put kada se od momčadi Bijelih očekivao onaj konačni udarac, ona utakmica kojom bi Riječani i bez obzira na sve objektivne i subjektivne nedostatke postali legitimni kandidati za titulu, Rijeka bi – presušila. Posljednji ligaški posrtaji to možda i najbolje dočaravaju. Nakon jedne od najboljih utakmica ove sezone i velike pobjede nad Osijekom u polufinalu Kupa, gotovo da nije bilo osobe u hrvatskoj sportskoj javnosti koja je vjerovala u pobjedu Hrvatskog dragovoljca nad momčadi koja je u svakom, baš svakom segmentu nogometne igre, znatno bolja i kvalitetnija.
Ipak, Dragan Tadić i njegova bijela kolonija “odmetnika”, odnosno, igrača koje je riječka struka poslala u Dragovoljac na kaljenje jer mjesta u prvoj momčadi za njih trenutno nije bilo, uspjela je ne samo iznenaditi, nego i u potpunosti nadigrati Bijele, bila je to prava “šamarčina” u obraz prvoligaša s Kvarnera i njegovim šampionskim akcijama. Takav udarac očito je ostavio psihološkog traga na momčadi, a umjesto očekivanog odgovora momčad je glavu okrenula i na drugu stranu, pa je stigla i pljuska od Gorice. Kakvu su pouku iz svega toga izvukli Tomić i njegovi puleni vrijeme će pokazati vrlo skoro. Ako momčad Rijeke nije htjela lakšim putem (Dragovoljac, Gorica) potvrditi svoju kvalitetu i iskazati jasne ambicije, možda to naprave – onim težim. Uostalom, izbora nemaju, Goran Tomić jedan je od najboljih mladih trenera novije generacije, no nije dr. Emmet Brown, čuveni znanstvenik iz megapopularne filmske trilogije “Povratak u budućnost”, pa da posjeduje vremenski stroj i zna sve njegove tajne...
Koliko ova Rijeka vrijedi, najbolje znaju Tomić i sami igrači, dojma smo da Bijeli još uvijek nisu ispisali posljednje slovo knjige “U borbi za naslov prvaka”, ako zbog ničega drugoga onda zbog činjenice da će u preostalih sedam kola prvenstva, koliko je ostalo do raspetljavanja ovog “gordijskog čvora”, redom ugostiti preostale tri momčadi iz vrha ljestvice. I koliko god to sada zvučalo (iz pozicije kluba koji je u protekla dva tjedna odnosno do pobjede nad Istrom bio “otpisan” nekoliko puta) bahato i prepotentno, Rijeka itekako može biti ta koja će odrediti prvaka!
Krojenje sudbine
Ako momčad Bijelih svoju sudbinu, kada je u pitanju taj pusti san zvan naslov, nema u svojim rukama, pa makar pobijedili i sve utakmice do kraja, onda svakako mogu krojiti sudbinu preostalih klubova iz “velike četvorke”, kojima itekako mogu poremetiti planove i uzeti zlata vrijedne bodove. Ako smo nešto naučili od Rijeke ove sezone, onda je to činjenica da svaki ogled treba gledati baš onako kako to svaki trener voli i naglasiti, od utakmice do utakmice. Kako je i sam Josip Drmić spomenuo jednom prilikom za naš list, previše je tu uspona i padova bilo kroz sezonu da bismo mogli pričati o favoritima.
U svakom slučaju, nakon dvotjedne pauze i toliko željene pobjede nad Istrom, Rijeka u posljednjih sedam kola ulazi s čak četiri utakmice (Dinamo, Osijek, Hajduk, Dragovoljac) na Rujevici. Prilika za dokazivanje, ispravljanje nekih loših, starih navika i stvaranje nekih novih pobjedničkih nizova bit će na pretek. Pitanje je samo hoće li ih Rijeka objeručke prigrliti i za njih se “potući” ili ćemo opet pričati i pisati o propuštenim prilikama, kojih je kroz sezonu bilo nekoliko.
Na kraju krajeva, i porazi su sastavni dio nogometa. Sportski je i pošteno čestitati boljem protivniku, bila je Rijeka nekoliko puta nadigrana ove sezone (hint: PAOK), no u očima navijača sigurno nije isto izgubiti takav susret, nego onaj u kojem padneš praktički ispaljenog “metka”, bez želje, bez volje, bez trke. Nije problem izgubiti, nego kako si izgubio. Rijeka si do kraja sezone više ne smije dozvoliti, zbog vlastitog teško izgrađenog ugleda, poraze poput onog u Kranjčevićevoj. Sve drugo je – nogomet, valjda zato i jest najvažnija sporedna stvar na svijetu.
Susret s Dinamom početak je posljednjeg poglavlja vrlo zanimljivog ovosezonskog “trilera”. Kakav će kraj imati, i hoće li biti “bestseller” ili tek prosječno štivo koje je zadovoljilo formu, odgovore na ta pitanja imaju samo autori – nogometaši i stručni stožer Rijeke.