Ostavit ćemo statistiku po strani. Ona je ionako relativan odnos brojki koje u konačnici nemaju definiran značaj o vrijednosti viđenog na jednoj utakmici. Nogomet je u modernije vrijeme postao odveć opterećen tim brojkama. Vjerojatno i stoga što su one podložne različitosti interpretacije pa služe kako kome u danom trenutku treba. Gledano iz tog kuta, reklo bi se da je sve o zanimljivosti derbija na Rujevici izrečeno kroz jednu veliku priliku na cijeloj utakmici (Rijeka), nula udaraca u okvir gola od strane Hajduka i nula Rijeke u istoj rubrici, ali u drugom dijelu (prvi 3).

Kada razgovarate sa stručnjacima onda će oni tumačiti da je svaki derbi teško taktičko nadmudrivanje, momčadi su maksimalno fokusirane i to se reflektira na uzbudljivost utakmice.

Zato iz kuta nelicenciranog trenera Rijeke Radomira Đalovića (pokriva ga licenca Darka Raić Sudara), kao i slavnijeg mu kolege Gennara Gattusa, odjekuje zadovoljstvo konačnim ishodom. Viđeno se može trenerski tumačiti kao dobro "stajanje" u taktičkom rasporedu, disciplina u igri, puno trke i borbenosti. Struka ima uvijek drugačije viđenje jer ne dobiti gol ukazuje na dobru obranu, ne postići gol sugerira čvrstinu suparnika. Navijači, naravno, ostaju u osjećaju siromaštva uzbuđenja i emotivne neispunjenosti, dok promatrači bez "puno golova" nikad neće, pogotovo u Hrvatskoj, utakmicu pozitivno ocijeniti. Kad padne više golova i bude puno šansi, od čega se trenerima diže kosa na glavi jer to upućuje na nered u igri, onda je to u nas podložak za "fantastičnu utakmicu"...

Derbi bez iznenađenja

Čuditi se da su Rijeka i Hajduk ponudili tvrdu partiju, bez dinamičnosti za gledateljstvo, je zapravo jedini povod za čuđenje. Kada između aktera za vrh nema značajnije kvalitativne razlike, onda su oni u pravilu neskloni riziku. Kada takve razlike postoje, onda jača momčad više napada, a ona slabija teško može iskoristiti "rizik" i prazne prostore koje ostavlja, upravo zato što je slabije kvalitete. U tom kontekstu između Rijeke i Hajduka je kvalitativna vrijednost li-la. Zato su treneri teško mogli iznenaditi jedan drugoga. Rijekin je forte u kolektivu, što sugeriraju dvije oprečne stvarnosti. Kada kolektivno podbaci, onda Rijeka ne uspijeva pobijediti, što se vidjelo i u Europi, odnosno doživi neugodne poraze. Kad se kolektivno nadahne, onda kompenzira slabosti i digne se i nakon debakla (Olimpija) s najjačim takmacem, Dinamom. Taj kolektivni duh prepoznaje se u činjenici da ima 10 strijelaca i 9 asistenata u 15 pogodaka, uz opasku da su dvojica bivši (Ivanović, Hodža). Kad se namjeri na suparnika koji je slične momčadske solidnosti (recimo Varaždin, Hajduk), Riječanima nedostaje taj individualni iskorak, odnosno da ima igrača koji takve utakmice rješava.

DAMIR SKOMRLJ Cropix

Dinamova razina

Kod Hajduka je stvar više individualizirana. Marko Livaja je autor 6 pogodaka i 5 asistencija, što je upliv u 11 od 12 golova koje je Hajduk postigao. Kad Livaja nije strijelac, Hajduk ne pobjeđuje. Upravo zbog kolektivnog duha, koji učvršćuje Gattuso, Splićani ne gube utakmice (osim Ružomberoka u Europi, na početku njegove ere) u kojima nisu bili dojmljiviji. Da bi Rijeka i Hajduku postali realni konkurenti kvalitativno jačem i raznovrsnijem Dinamu, kada se jednom bude fokusirao samo na domaće natjecanje, oni bi morali riješiti te temeljne limite. Rijeci treba neka individualna viša kvaliteta, dok Hajduk potrebuje da više igrača kompenzira odnosno iskoristi fokus suparnika da blokira Livaju.

U derbiju aktualnog vrha postoji još jedan uzročno-posljedični utjecaj. U SHNL-u je izrazito doživljaj uspješnosti podređen golom rezultatu. Upravo su Rijeka i Hajduk svježi primjeri. Kad su izgubili od Olimpije, čulo se sve negativno o svima u klubu. Kad su se vratili domaćim dobrim ishodima, počevši od remija s Dinamom, svi su doživljaji postali (bitno) pozitivniji. O istim akterima.

Hajduk je do derbija u Maksimiru bio na rubu raspada, s očajnim trenerom i limitiranim igračima, a nakon pobjede nad Dinamom sve se unutar 24 sata promijenilo. Sve je sada super, trener je čudo, igrači pravi, titula je opet realna ambicija.

U tom kolopletu euforičnih stanja, trenerske su sudbine najranjivije. Zato će svaki od njih ovakve utakmice tretirati kao bitno je ne izgubiti. Čisto, i prilično razumljivo ziheraštvo. Nekad je i jedan negativan ishod ovdje dovoljan za drastične odluke i smjene.

Na dugu stazu takvi pristupi ne donose iskorake. Ni klubovima, a ni trenerima. Oni samo odgađaju suočavanje s realnosti, koje će se od uprava, pa navijača i medija "naplatiti" kad se dogode porazi koji gase nade u ispunjenje, nerijetko nerealnih ambicija. No, lakše je produžavati to vrijeme i nadati se da će se po putu nešto na bolje promijeniti, dovesti neka pojačanja, suparnici će izgubiti neku utakmicu ili važne igrače, nego hrabrije ući u stvaranje prepoznatljive igre s pristupom "za pobjedu"..

Visoko rezultatski nastrojena SHNL stvarnost niti ima veze s razvojnošću, a još manje sa stvaranjem temelja da naši igrači, i treneri, prate ritmove Europe. Trend razlike SHNL doktrine u odnosu na Europu ukazuje da naši klubovi gube iz godine u godinu od sve slabije rangiranih klubova (liga). Dinamo je tu samo izuzetak koji potvrđuje to pravilo HR nogometa.