Odmah nakon utakmice trener Sopić govorio je da će ovaj tjedan morati jako puno pričati s mladim, neiskusnim igračima koji su bili na korak do cilja, nešto više od 15 minuta dijelilo ih je od maestralnog uspjeha i povratka na prvo mjesto, da bi u konačnici izgubili baš sve - i utakmicu i prvenstvo.
Nije tragedija, Rijeka se sigurno neće raspasti, i dalje će nastaviti igrati svoju igru i sanjati neke svoje snove. Ovi momci mogu biti itekako ponosni na sve ono što su do sada prikazali i napravili, no treba priznati da su u ovom trenutku, koliko god Dinamo bio loš, naišli na suparnika koji je itekako znao iskoristiti svoje (jedine) šanse i uzeti ono po što je i došao. Sportski se naravno i nadati da će u kup dvomeču protiv istog protivnika Rijeka pokušati uzeti barem trofej Rabuzinovo Sunce, onaj namijenjen pobjedniku natjecanja, no do tada treneru Sopiću i njegovom stručnom stožeru predstoji težak i mukotrpan rad kako bi mladim momcima pokušali povratiti sigurno narušeno samopouzdanje i gard pobjednika koji su toliko puta demonstrirali ove sezone. On se i inače jako teško gradi i dobiva, a vrlo lako gubi, posebice kod igrača od kojih su se mnogi po prvi puta u karijerama susreli s ovakvom prilikom koju nisu iskoristili.
Trener Sopić kazao je nakon susreta da to nema baš puno veze sa srećom, nešto je očito i do kvalitete kada u 26 udaraca postignete samo jedan pogodak, no teško se oteti dojmu, da je primjerice onaj udarac glavom Smolčića završio u golu, a ne na vanjskoj strani vratnice, ova priča bila bi - dijametralno suprotna. Lirski rečeno, ne bi to bio epitaf šampionskim ambicijama Rijeke već oda radosti, no iz ove se kože - ne može.
Suze, iskrene suze baš njega, Ivana Smolčića, tog riječkog junaka "lavljeg" srca i jednog od najstandardnijih igrača ove sezone na kraju su kazale - sve. Rijeka je bila na korak do snova, a nekako je završila u tužnoj javi. Ivane, glavu gore, ti, tvoji suigrači, ova Rijeka to zaslužuje.