"Kako mislite, nema Sergeja?"
Mogao je netko neupućen nazvati na Rujevicu u tijeku jutra ovoga sunčanoga, sparnoga ponedjeljka, pa glasom potražiti dirigenta naoko savršeno uštimanog riječkog orkestra...
"Kako mislite, naoko?"
Mogao nam je to šapnuti inspicijent, tiho, poput didaskalije...
Naoko, dragi inspicijente, šaptaču konjima... Samo naoko, jer daleko je ovo od orkestra, bilo kakvog, a pogotovo uštimanog.
"Dobro, kako mislite - nema Sergeja, pa sad je bio na Radio Rijeci, slušala sam ga?!" - prolamao se glas s druge strane linije koja spaja zamjenski stadion Rijeke s kućnim telefonom pokisla riječkog navijača.
"Nema Sergeja, gospođo, otišao je u Dinamo. Nismo to još, doduše, nigdje objavili, ali znate, oni su nas preduhitrili. Odmah su vam to stavili na fejsbuk, na twitter, iks, instagram, na sve. Mi nismo mogli ništa..."
--------
Tako to izgleda...
Dva dana uoči puta u Lille na najveću utakmicu novije povijesti riječkog nogometnog prvoligaša, isti je ostao bez trenera. Bez skoro svih pomoćnih trenera, bez video-analitičara, bez trenera vratara, stručnjaka za kondicijsku pripremu, bez svih ljudi dosad prvog i odgovornog za rezultate.
Ode čovjek... Valjda je barem pozdravio portira na izlazu.
Dođe riječkom navijaču, onom istom koji je nakon odgovora da Sergeja više nema samo poželio poklopiti slušalicu da se zapita... Je li moguće?!
Za dva dana momčad bi trebala stići u Lille, na utakmicu za koju se krvavo borila godinu dana. Sve muke po svemu što su klub snalazile od prošlog ljeta isplatile su se. S devetog mjesta, za koje je Rijeka bila prikovana dobar dio jeseni, došlo se baš do Lillea. I što sad? S kim sad? Kao da malo toga sada uopće može imati smisla...
HNK Rijeka je, službeno, dugo tražio dah, vrijeme za objavu onoga što je Dinamo već odavno bio objavio. Trebalo je proći pet, šest sati do bilo kakve obavijesti na službenom kanalu, do bilo čega za što bi se poklonik kluba mogao uhvatiti u jako nezgodnom trenutku. Valjda je i ljude iz kluba šokiralo to da se čovjek, antiheroj čitave priče pobrao iz kluba kao pijani kum sa svadbe u dva ujutro... Onda kad se još obično ni janjetina za desert ne ohladi.
A Jakirović je, baš tu leži ironija sudbine, simbolizirao sve ono za što se Rijeka zalagala i dugo prije no što je on, prvo kao igrač, a onda i kao trener stigao u klub. Borbu, taktičnost, ustrajnost, razvoj na svim poljima, progres, na kraju i - rezultat. Ustrojio je vojsku koja ga je slijedila u svakom trenutku. Pretvorio je more malodušnika u vatreni ocean ratnika, a Rujevicu, kroz koju su prije njega prolazili kao vruć nož što prolazi kroz putar - u arenu plavo-bijelih gladijatora.
Je li baš moralo ovako završiti?
Nije tajna, Jakirović je za trenera Dinama figurirao i kod odlaska Ante Čačića proljetos. Odolio je i zovu domovine kada je ona tražila izbornika, nasljednika Faruku Hadžibegiću. I zato možda još više može sve skupa zabezeknuti činjenica da se sada odlučio preuzeti Dinamo... Kad je Rijeku doveo do optimuma, kad je stekao status kakvog (možda) svojedobno nije imao ni šampionskim prstenjem ovjenčani Matjaž Kek...
Na mnoga pitanja bi navijači Rijeke voljeli dobiti odgovore.
Dobiti ih vjerojatno - neće.
Tako to izgleda...