Kad biste nakon Nenada Bjelice ili Damira Krznara kazali “Željko Sopić je trener za Dinamo”, odgovor bi vjerojatno bio “kaj si lud?!”
Sopić u Zagrebu od mnogih nije doživljavan kao trener za najveća djela, pa mu je angažman u Rijeci šansa života. Iako je radio u Dinamu, bio pomoćnik još Zlatku Kranjčaru, čak na nekim utakmicama i vodio prvu momčad, dugo sjedio za kormilom druge ekipe, nikad nije bila ozbiljna tema i volja da mu se u ruku trajnije ponudi klupa Modrih. Iz Dinama II ili škole dizani su Cvitanović, Jovićević i Kopić, ne i Sopić.
Zoran Mamić otvorio mu je vrata Al Aina u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, kasnije je radio u Sabahu iz Azerbajdžana i sjedio doma, a na HNL scenu vratio se u Goricu po načelu koje je Zlatko Dalić formulirao kad je postao izbornik:
“Da je valjalo, ne bi mene dopalo”.
Bio je kvalitetan i priznat igrač, zadnji vezni čiji su vrhunci karijere bili u Zagrebu i Borussiji Mönchengladbach, iako je njemu vjerojatno najvažniji opus u također njemačkom Ahlenu. Još i prije nego što se zaputio prema Petici, dok je igrao za Zagreb zvali su ga Bundesliga zbog trkačke moći i energije koju je unosio, te izvrsnog udarca i golova iz daljine.
Međutim, nije igrao u Dinamu, Hajduku ili Rijeci, a po povratku nosio je dres Slavena Belupa i Lokomotive, pa se držalo da je predestiniran i za takvu trenersku karijeru. Njegov nastup, zagrebački mangupski trash-talk, nekome je simpatičan, a drugima iritantan. Presice mu se nerijetko pretvore u nadmetanje s novinarima, a ne odgovaranje na pitanja, pa podsjećaju na američku uličnu spiku, koju su na sportsku scenu znali unositi NBA košarkaši ili boksački promotor Don King. Zbog komunikacijskog stila, kroz koji nije krio da kvartovski rudeški identitet nikad neće zamotati u celofan, mnogi su također mislili da će po dometima ostati trener za male scene ili azijsku pečalbu.
No, sjajan rezultat u Gorici i nogometni izričaj nalik onome Sergeja Jakirovića otvorili su mu vrata Rijeke koju je doveo na vrh HNL-a, a prvi put u karijeri počinje pridobivati ozbiljne pluseve i od onih najprobirljivijih, koji u treneru traže i stručnjaka i osobu. Željko Sopić vjerojatno se privatno nikad neće promijeniti, ali trenerski se gradi zajedno s momčadi koju vodi i na dobrom je putu da postane jedno od najrespektabilnijih imena u HNL-u i šire. U Splitu je prepoznao probleme, napravio igračke i taktičke promjene, te okrenuo tijek utakmice. Kao i nekoliko dana ranije u Velikoj Gorici. S dozom sreće, no sreća prati hrabre, a on je dokazao da se ne boji izvući s terena nakon pola sata i reprezentativca. Iako je to mač s dvije oštrice jer može izgubiti igrača da ga i dalje slijedi, pa s time treba dobro moderirati...
Pun energije, čovjek koji djeluje kao da bi sam ušao i zabio gol, ofenzivno postavlja momčad u formaciju 4-1-4-1 i dobiva komplimente da igraju najatraktivniji nogomet u Ligi. Ne zabijaju dovoljno jer očito je da još itekako mora poraditi na napadačkim mehanizmima. Jedan od problema Rijeke je što prečesto bere zelene jabuke iliti završava akcije prije nego li što su zrele za realizaciju i konzumiranje plodova. U momčadi ima iskustva, ali i mladiće koje treba tesati kako bi razvili sav potencijal.
Iako je zbog nekih svojih rečenica koje nisu bile najbolje artikulirane ili do kraja shvaćene bio i predmetom napada, Sopićev rejting generalno raste. Sljedeći korak je na njemu da dokaže točno kolika je klasa. Naslov prvaka bio bi savršena diploma.