Prvog veljače Rijeka je u Varaždinu doživjela prvi poraz u prvenstvu 2024./25. Opterećena odlascima važnih igrača (Smolčić, Galešić, Pašalić) momčad je dodatno oslabljena kartonima nakon prvog odmah povezala i drugi poraz, ujedno prvi na domaćem terenu, protiv Istre 1961. Između ta dva pada i nagomilane negative oko kluba reagirao je predsjednik-vlasnik Damir Mišković i novinarima na presici iznio svoje viđenje svega što ima veze s vođenjem Rijeke.
Činilo se mnogima, i među onima koji su klupski fanovi, da momčad više nije sposobna nastaviti utrku za trofejne ambicije. Jedan od onih koji je "povišenog tona" promicao suprotnu tezu, odajući kako ga i ljute takve (pr)ocjene, ali najviše ga smeta da se ne respektira "njegovu" Rijeku, bio je i Radomir Đalović. Djelovalo je to i mnogim pratiteljima zbivanja u nogometu kao samoohrabrivanje i nesnalaženje u novim uvjetima. A ti uvjeti bili su ono o čemu je govorio Mišković, dakle, prodaja najpogodnijih igrača za tržište da bi se financijski živjelo.
Pogrešna procjena
Đalović je od 2022., kao pomoćnik Budicinu, Raić-Sudaru, Cosmiju, Jakiroviću i Sopiću, mogao svjedočiti kako su ti "novi uvjeti" zapravo starije navade Miškovićeve ere. Ona je bila uvijek fokusirana pronaći što jeftiniju perspektivnu vrijednost, podignuti je i natjecateljski iskoristiti te kvalitetno unovčiti. Jedna od par iznimki bila je prošla sezona, kad se investiralo na dug(o) i očekivalo da će naslov i Europa to vratiti s kamatom. Pokazalo se pogrešnom procjenom, zbog koje se sada moraju vraćati dugovi...
Đalovićeva era
Đalović je treću godinu u kampu Rujevice, pojma koji je u njegovo igračko vrijeme za Rijeku bila misaona imenica. U pet godina (2007. - 2012.) odigrao je 74 utakmice uz 33 gola i 15 asistencija, te je otišao taman kada je počinjala neusporedivo bogatija i uspješnija Rijekina era. Đalović je bio igrač intenziteta, napadač agresivnosti i izražene borbenosti. Ta dinamika bila je njegov forte u odnosu na tehnički potencijal. Nakon pola godine samostalnog trenerskog rada, dinamičnost je (p)ostala njegova naslovna vrlina, sada u drugačijem poslu.
Nedvojbeno je, nakon 26 utakmica na klupi Rijeke kao šef parade, da je tu liniju dinamike uspješno prenio na momčad. I velika je stvar za trenera debitanta kad uspije revitalizirati taj emotivni pristup igrača i onda kad se čini da ga ne bi izvukao ni Klopp. Prvi put nakon skandaloznog poraza u Ljubljani, s Olimpijom (0:5), nakon čega je osovio momčad na noge i par dana kasnije u Maksimiru izvojevao remi s natruhama pobjede.
‘Talijanski tjedan‘
Upravo je u veljači, nakon turbulentnog prijelaznog roka i tranzicije u fazu "nove momčadi", kad su dva poraza (Varaždin, Istra) ponukali brojne pratitelje da ustvrde kako je to "početak kraja", uslijedila i druga revitalizacijska bravura. Štoviše, u trenutku kada ni najveći optimisti među riječkim navijačima ne bi vjerovali da će se "vratiti", Rijeka je zaigrala još uvjerljivije nego prije gubitka važnih igrača. O.K., doprinijele su djelomice tome i slabosti konkurencije s vrha, ali neovisno o tim relativnim odnosima, Đalović je Rijekine možebitne slabosti pretvorio u prednosti. Zato je uslijedio veliki talijanski tjedan, u kojem je redom nadigran Osijek, pa još drastičnije Dinamo, a s maestralnim izdanjem na Poljudu zaključen je vjerojatno i povijesno jedinstven tris...
Kad se neka momčad, unatoč svim teškoćama sezone, i treći put vrati "u kolotečinu pobjede" nakon krizne faze, onda se naslućuje snaga nekog kontinuiteta. Stručnije gledano, ne djeluje da je to stvar tehničko-taktičkih novotarija. Rijeka i dalje igra čvrsto u obrani, s nadopunom središnjeg veznog bloka, koji se brzo prilagođava ofenzivnoj akciji. Rijeka to čini kroz hitriju kombinatoriku, poželjno i bržu okomitost, te naposljetku s agresivnim pristupom završnici. Ono što prati sve te linije Rijeke, kroz pomalo čudnu sezonu SHNL-a, pa i Rijeke same, jest upravo dinamika. U agresivnom obrambenom stavu, sličnom presingu i stalnom "kidisanju" na suparnički gol...
Tu sada istodobno ulazimo u sferu određenih rizika kad govorimo o završnici (još 13 kola) prvenstva. Kad god Rijeka nije imala tu dinamiku, energiju, ona je djelovala jalovije. Od rujna do studenog nanizala je šest remija u sedam kola, svladala jedino Istru u Puli i to s praktično jedinim udarcem (Fruk iz slobodnjaka) u okvir gola. Takva je bila i u varaždinskom porazu, a tek nešto bolja u porazu od Istre na Rujevici. Sada je sa znanom joj dinamikom igre "pomela" ostale iz "velike četvorke", što u ovoj fazi znači da više ništa neće biti kao prije. Uz neuvjerljivosti Hajduka i poglavito Dinama, koji kaska velikih 7 bodova, Đalović i igrači opet su učinili "nemoguće" mogućim te probudili navijački zanos.
Pitanje energije
Rijeka sada ulazi u fazu većeg pritiska očekivanja i pomalo imperativnih okvira, koliko god se pokušavalo govoriti da tog imperativa nema. Može li Rijeka to izdržati ovisit će prioritetno o dvije stvari. Prvo, koliko će kolateralne štete (kartoni, ozljede, umor) biti u natjecateljskom "raubovanju" jer, objektivno gledano, Đalović ima prilično uzak roster za napad na titulu i Kup?
Posljedično je i drugo pitanje, a u kontekstu važnosti te vrline u riječkoj postavi, može li Đalović održavati visoku dinamiku igre i pristupa svojih igrača? U tom smislu vidjet će se kako će reagirati na prve znakove umora momčadi koja i u Kupu, i u prvenstvu, ide (Dinamo, Hajduk) s istim akterima. Jer, pad energije je neizbježan unutar tri mjeseca natjecanja. Tada do izražaja treba doći trenerski momentum, nadoknade kroz tehničko-taktička promišljanja, dok se ne rekuperira "dah". Uspije li energiju održati na visokim standardima, lakše će ostvariti kontinuitet na kojem inzistira...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....