Damir Mišković povukao je potez koji bitno odudara od načela s kojima je (jako uspješno) vodio Rijeku proteklih godina. Smijenio je - pretpostavka je uz preporuku sportskog direktora Roberta Palikuče - trenera Dragana Tadića (49) nakon samo šest utakmica. Uz doduše mizeran učinak od jedne pobjede, jednog remija i čak četiri poraza. I uz igre koje nisu bile dobre, u kojima se nije vidio očekivani napredak momčadi.
Nije - međutim - Mišković Tadića smijenio zbog lošeg rezultata. Smijenio ga je jer mu ne vjeruje, jer ga nije uspio u ovom kratkom vremenu uvjeriti da je trenerski kalibar za Rijeku. Nisu očito Mišković i Palikuča osjetili ni prostor za željeni pomak. Da Mišković u Tadića vjeruje stao bi iza njega kao što je stao iza njegovih prethodnika, koji su isto tako znali ući u krize, ali on bi ih čvrsto štitio uz uvijek istu poruku: Neću te smijeniti ako izgubiš i deset u nizu, samo želim vidjeti energiju i sjaj u tvojim očima.
Nećemo valjda dvojiti da je Tadić imao i energiju i sjaj u očima, jer je na Rujevici dočekao priliku karijere. Na njegovu žalost, dočekao ju je zato što su Rijeci i Miškoviću propale opcije koje je uistinu želio. Što mu se nikada prije nije dogodilo. Želio je Keka i doveo ga je. Želio je Bišćana, želio je Rožmana, želio je i Tomića. Tadić nije bio njegova prva ili druga želja, Tadić je u datom trenutku ispao najbolja dostupna opcija. Jer je dugo u klubu, poznaje sve, poznaje igrače i jer ima određenu trenersku kvalitetu. Nažalost, takav dijelom ipak nametnuti brak trenera i kluba u pravilu je osuđen na propast. Trener je najvažniji čovjek operativac na kojem klub počiva. Kad imaš dobrog trenera, on će pokriti mnoge stvari koje ne radiš najbolje. Kad imaš lošijeg trenera, on će razgolititi sve što ne valja, a još će i poništiti ono što je inače dobro.
Međutim, kad imaš trenera u kojeg nemaš pravo povjerenje, a koji te nije uspio natjerati da mu vjeruješ u punini, onda si nesiguran, svaka kritika dodatno te muči i tjera te da se duboko preispitaš. A serija loših rezultata ne prestaje. Stoga je smjena trenera jedino realno rješenje za kojim možeš posegnuti, jer odgađanje odluke i čekanje boljih dana samo bi produžilo agoniju. I klubu i treneru.
Tadić realno nije kalibar za Rijeku u tako teškim okolnostima. Dobio je novu momčad koju je morao praktički slagati iz početka. I nije uspio. U odnosu na prošlu sezonu momčad je izgubila prvog napadača (Drmića), ključnog veznjaka (Pavičića), nositelja obrane (Smolčića) i važnog igrača (Murića) koji je individualnim rješenjima mogao riješiti utakmice iz ničega, samo uz svoje igračko nadahnuće.
Umjesto njih Tadić je dobio igrače koji zasigurno imaju kvalitetu, što su u pojedinim trenucima utakmica znali pokazati, ali tek trebaju postati pravi nositelji. I prava momčad, ali da bi postali momčad treba im adekvatan trener. Imao je Tadić i puno nesreće s ozljedama igrača, uz to što neki stigli nedovoljno spremni iz ovih ili onih razloga. Uz sve to, u Europi je izvukao Djurgardens koji je u tom momentu bio izrazito kvalitetnija momčad. Teško bi se u takvim okolnostima snašao i bitno kvalitetniji i iskusniji trener nego što je to Dragan Tadić. Premda je neupitno da ova Rijeka i može i mora bolje od nogo što je odigrala u startu sezone.
Ključno je sada pitanje ima li Mišković u rukavu trenera kojem će vjerovati? Ljetos ga - zajedno sa sportskim direktorom Palikučom - nije pronašao. Što se moglo promijeniti dva mjeseca kasnije? Je li netko od trenera koji su bili prvi ili drugi pick sada dostupan? Mišković i Palikuča sigurno u Fausti Budicinu ne vide trajnije rješenje. Ne zato što je dobar ili loš, nego zato što bi to bilo ponavljanje priče koju su prošli s Tadićem. Ista takva im ne treba...