Fabijan Komljenović igrao je za Rijeku u sezonama 1989./90. i 1990/91. a itekako ga se pamti iz utakmica s Modrima. Rođeni dinamovac, koji je u Maksimiru bio najavljivan kao superstar, da bi ga se potom brzo i lako odrekli, srušio je voljeni klub u proljeće 1990. godine. Njegov pogodak Modrima za 1:1 na Kantridi značio je kraj realnih ambicija da momčad Zvonimira Bobana i Davora Šukera osvoji naslov prvaka Jugoslavije u pretposljednjoj sezoni sudjelovanja Hrvata u toj ligi.
Jedan je od brojnih koji su igrali za Dinamo i za Rijeku, a na pitanje je li mu to najvažniji pogodak u ogledima ova dva kluba, kazao nam je:
- To je najvažniji gol za Dinamo, ali za mene nije. Moj gol života je bio za hrvatsku reprezentaciju u Murskoj Soboti 19. lipnja 1991. protiv Slovenije. Pobijedili smo 1:0, a to je bio i prvi pogodak ikad za Hrvatsku na gostovanju. Radilo se o tek trećoj utakmici nakon SAD-a u Zagrebu i Rumunjske u Rijeci što je igrano 1990. godine - odrješito je odgovorio Komljenović kojem je to bila jedina utakmica za našu nacionalnu vrstu.
- Svugdje je zapisano da sam ja strijelac prvog gola izvan Hrvatske, nije ni Šuker, niti Boban...
Pa zašto potom više niste igrali za reprezentaciju?
- Nažalost, poslije je bilo po babu i stričevima. Riješio sam tu utakmicu, a nakon toga izbornik Stanko Poklepović nije me zvao na turneju u Australiju, nego je morao voditi 7-8 tadašnjih ili donedavnih igrača Hajduka. To je bilo po shemi “daj moga iz kluba”, a ne po kvaliteti. Što drugo mogu reći kad se zna da sam bio među pet najboljih igrača u bivšoj Jugoslaviji 1990. i 1991. godine.
Zaslužio poziv za Ameriku
Komljenović ističe i nezadovoljstvo što ga izbornik Dražan Jerković i ljudi koji su skupljali ekipu za čuvenu prvu utakmicu sa Sjedinjenim državama 17. listopada 1990. u Zagrebu nisu pozvali. Ostala je legenda kako su jedva našli dovoljno nogometaša da se odigra susret, a brojne su izostavili.
- Zaslužio sam da budem pozvan protiv Amerike. Igrali su dečki s Kosova i iz Slovenije, a bilo je Hrvata koji su mogli taj dan nositi hrvatski dres. Ja sam u tom trenutku zaslužio biti među kandidatima.
Kad ste rekli da ste bili među pet najboljih igrača jugoslavenske lige, mislite samo na hrvatske nogometaše?
- Ne, nego na cijelu jugo-ligu. Može se vidjeti tko je kako igrao, a tek kakav sam transfer trebao napraviti, ali nisam htio ići. Trebao sam prijeći u Partizan, bio je dogovoren najveći transfer jugo-lige, međutim rat je bio pred vratima, nisam želio. Kako ću? Hrvat da u takvim okolnostima ide igrati u Srbiju? Nije dolazilo u obzir. Po mojim načelima to nije bilo moguće.
Pošteno odrađivanje
Vaš je pogodak Dinamu u tom ogledu koji je okončan 1:1 u svakom slučaju bio golema priča u to doba jer matirali ste svoj klub.
- Igrao sam protiv Dinama 3-4 puta. U prvoj utakmici, Dinamo je vodio Josip Kuže, koja je završila 3:0, koliko se sjećam zabio sam sva tri gola. Dakako da je za Dinamo bila najbitnija ta u proljeće 1990. godine. Oni su poveli golom Šukera, ja sam izjednačio na 1:1, a kako se u to doba kod neodlučenog rezultata nisu davali svakome po bod nego su pucani jedanaesterci tko će uzeti jedan bod, mi smo dobili pa je Dinamo ostao praznih ruku. Crvena zvezda je nakon toga bila prvak Jugoslavije, na temelju toga sezonu kasnije i prvak Europe. Možda bi Dinamo to napravio da je osvojio te bodove u Rijeci.
Da ga baš vi niste zaustavili pogotkom u finišu susreta.
- Možda bi. Dinamo je imao vrhunsku momčad sa Šukerom i Bobanom na čelu, velikog trenera Josipa Kužea. Strašnu ekipu. No, na Kantridi im je palo sve.
Je li vam poslije bilo žao?
- Gledajte, ja sam profesionalac. Nikome nije bilo žao kad sam odlazio iz Dinama, kad su me potjerali. Dečko sam rođen u Zagrebu, zna se što sam, plava boja iz Dubrave, i nitko te ne pita kad odlaziš kako se osjećaš. Što će mi biti žao bilo koga. Nikome nije ni mene žao. Takav je nogometni profesionalizam. Je li tako?
Tako definitivno jest...
- Ma žao mi je jedino što je Zvezda bila prvak, što nije bila Rijeka. Ili Hajduk. Kad već nije bio Dinamo. No, nisam tada na to gledao tako, nisam mogao utjecati na tu širu sliku. Igrao sam za Rijeku, za klub, za svoju promociju i da budem pošten. Gdje god sam igrao pošteno sam svoje odradio.
Zašto kasnije ništa napravili veću karijeru, zašto niste bili Vatreni?
- Iz Rijeke sam prešao u ratno doba u Zagreb gdje sam igrao tri godine. Rijeka nije imala novca, trebao joj je taj transfer da se spasi, ja sam joj na taj način pomogao da ljudi u klubu dobiju plaće. Zagreb je dao koliko je trebalo, iako ja sam nikad ne bih otišao iz Rijeke, da me nisu morali prodati. U Španjolsku nisam htio jer sam bio mlad. Nakon toga sam išao u Schalke. Je li to malo? Kasnije sam bio kapetan belgijskog Genka... Možda sam morao napraviti i veću karijeru, za to sam trebao biti više fokusiran na nogomet, a ja možda nisam bio dovoljno. Ne žalim ništa, valjda je tako moralo biti.
Povod razgovoru bio je nedjeljni derbi, pa kako gleda na ovaj sraz Rijeke i Dinama.
- Dinamu je ovog trenutka važnije prvenstvo nego Europa. Ne briljira, ali utakmica u Varaždinu daje naznake da može biti dobro u Rijeci. Priželjkujem pravu mušku borbu u kojoj nikome ne bih dao status favorita. Mogle bi odlučiti nijanse, prekidi, bit će to tvrda, šahovska partija. Nije isključeno da presudi jedan gol jer bit će neizvjesno. Uvijek su dvoboji Rijeke i Dinama bili teški, čak i kad je momčad s Kvarnera bila najlošija, a kamoli sada kad je domaćin dobar. Želim da to bude za gledatelje privlačan dvoboj u kojem ćemo vidjeti i mlade igrače...
Negledljiv derbi u Splitu
Rijeka i Dinamo vole posjed i dominaciju, tko će se nametnuti?
- Meni posjed ništa ne znači, bitno mi je da se napada, ali i da se odigra kontranapad kad je prigoda. Volim okomitu igru. Što znači posjed od 70 posto ako nemaš pet udaraca na vrata? Više bih htio da bude šuteva, duela, pravi derbi, praznik za sve. Jako dugo nisam vidio takav nogomet kod nas. Trend je valjda posjed, ali meni to nije ništa.
Tko će biti prvi za Božić?
- Ne vjerujem da će Hajduk biti prvi, dakle Rijeka ili Dinamo - zaključio je Fabijan Komljenović koji je radio kao trener i sportski direktor na raznim adresama, zadnje u Akademiji Rudeša, a sada je slobodan, te je naglasio:
- Derbi Hajduk - Dinamo bio je negledljiv. Ni na što nije sličio. Ne bih volio da se to ponovi. Neka bude lijep nogomet, praznik sporta. Da nam nogomet cvate.