Na Rujevici se slaže dobra priča. Nakon ljeta i jeseni za zaborav, zima i proljeće donijeli su renesansu, izborena je Europa, a ždrijeb u Nyonu dao je za pravo nadati se navijačima da ove sezone neće sve stati na početku kontinentalnog puta. Sve ono što je Sergej Jakirović sa suradnicima i igračima napravio od veljače do svibnja može biti i naplaćeno kroz četiri, šest, možda i dvanaest ovosezonskih europskih ispita. Preko Dukagjinija i Europe vidi se - Europa.
Na stranu začas i rezultati u pripremama koji ohrabruju, priča u ovoljetnom prijelaznom roku govori nekoliko još važnijih stvari o funkcioniranju kolektiva s Rujevice. Priča je to koja ima podlogu za nešto veliko, opipljivo, trofejno.
Kad je odsviran kraj u Gradskom vrtu, a bila je to posljednja utakmica u sezoni 22/23, počelo je riječko rudarenje. Broj seniorskih igrača koji je tada bio aktivan u klupskom internom knjigovodstvu iznosio je... Previše! Morali bismo zaista kopati duboko da bismo mu našli kraj, da bismo nakon toga mogli reći - to je to. Nećemo sada o imenima i prezimenima onih koji više (trajno ili opet privremeno) nisu u klubu, ali bilo ih je za izvoziti na kilograme.
Da je samo to morao rješavati, novom bi sportskom direktoru Darku Raiću-Sudaru posla bilo preko glave. Kako ćeš, kome, za ime Boga, uvaliti igrača koji ti u šest mjeseci broji pretrčane kilometre, ali ne na glavnom terenu, nego na pomoćnom igralištu mitskog Lučkog radnika? Kome ćeš prodati "muda za bubrege", u današnjem vremenu kada svaki iole ozbiljniji klub zna skoro sve o svakom igraču?
Ne samo da je riješio, po slobodnoj procjeni, osamdesetak posto svega onoga što se moralo odstraniti kako bi knjigovodstvo i svlačionica prodisali, već je klupski menadžment uspio i dogovoriti sasvim solidna, pače i renomirana imena za sljedeću kampanju.
Bombastično? Not in my house!
Prošle sezone na sva su zvona dovođeni igrači koji bi svojom klasom morali biti pojačanja za Rijeku. Sada ih, je li, moramo spomenuti, primjerice Alen Halilović i Mario Vrančić trebali su biti oni koji čine razliku, a bili su i ostali daleko od toga. Nećemo dalje od njih dvojice i od, recimo, španjolskog veznjaka Pabla Alvareza koji je na Kvarner stigao s reputacijom ponajboljeg igrača bugarskog prvenstva. Da su na Rujevici prikazali formu iz ranijih vremena, Rijeka bi konkurirala za naslov, ali pošto nisu, slavilo se i kad bi se s devetog Rijeka popela na osmo mjesto uz čuvenu krilaticu: Serse Cosmi već je osmi.
Sada bombastičnih najava, objava, priopćenja, jednostavno - nema. Prvo je doveden Dejan Petrović za sredinu terena, a onda i Marijan Čabraja, negdašnja Jakirovićeva vedeta iz Gorice. Pa onda njemački tandem Ivanović - Pašalić te povratnik Niko Janković za zaokružiti priču u sredini terena.
Game-changer
A onda je, negdje početkom tjedna, netko spomenuo ime Tonija Fruka. Neobaveznim pretraživanjem Googlea, bez da se zna o čemu se radi, moglo bi se zaključiti da je taj isti Fruk već potpisao za Dinamo. No, u sveprisutnim preokretima i šokovima na transfer-tržištu, momak iz Našica nije potpisao za Dinamo, već je bio pred povratkom u Fiorentinu koja je već gledala kako bi ga negdje sklonila u zadnjoj godini ugovora koji ih vezuje već četiri duge godine.
Pojavila se Rijeka, klub koji jednako treba Fruka kao što Fruk treba nju. Stvari su i u ovom predmetu, kao i u mnogima u kojima je nogomet ishodišna točka, vrlo jednostavne.
Rijeka je do jutros tražila desetku. Svog go-to čovjeka, igrača koji uz karakteristike koje ima može podariti nevjerojatnu snagu, raznovrsnost i novu energiju momčadi Sergeja Jakirovića. Čovjek koji itekako dobro "zna s loptom", razornog i super-preciznog udarca, lagane lopte i "oka sokolova" kad je u pitanju pregled igre. Fruk je taj uz kojega bi krila mogla dodatno doći do izražaja, a napadači dobiti još koju zlatnu asistenciju viška.
Fruk je, ne bude li nekih još zvučnijih (ne i bombastičnijih) pojačanja definitivno ono koje bi trebalo činiti razliku. Kako na terenu, tako i u samim unutarklupskim razmišljanjima kada je selekcioniranje u pitanju.
Četverogodišnji ugovor kojeg je potpisao znači da će se stati iza njega, što je u dobi od 22 godine za čovjeka koji je već osjetio što znači podražaj Fiorentinine svlačionice jako dobra stvar. Fruk je prihvatio povratak u hrvatsku realnost iz koje će s obzirom na dokazanu radišnost i ustrajnost opet izaći kao pobjednik. Ovoga puta na daleko većoj sceni od one iz koje je kretao u belgijskom Mouscronu, bez do tada i jednog nastupa u HNL-u.
Ne manje važno, Rijeka još ovoga ljeta nije prodala nikog koga nije morala prodati. Nisu još otišli ni Frigan ni Ampem ni Labrović ni Selahi ni Hodža ni Vukčević... Što znači da se ne prodaje samo da se proda, za bilo kakav novac. A dovodi se ciljano i provjereno. Uđe li se u europske skupine, prodavati se neće ni morati. A to bi onda značilo borbu za vrh. Do kraja.
Komentari (0)