Našli smo se na Rujevici nakon Rijekinog jutarnjeg treninga, pa otišli na ručak u restoran Oštarija Trampov Breg. Niko Galešić ovaj je tjedan prvo medijsko ime vodeće momčadi HNL-a, intervjui za dnevne listove, za magazine, o nogometu, o privatnom životu, o svemu, izlaze praktično iz dana u dan. Srećom što je mlad, rođen 26. ožujka 2001. godine, pa ima strpljenja za potrebe novinara više nego neki stariji igrači.
Rijeka ima reprezentativce, ali Galešić je jedan od ključnih ljudi što je i dalje na čelu tablice te u finalu Kupa. Kao stoper golovima je tijekom sezone riješio pet utakmica i to onih najgorih, na "krumpirištima" kako bi kazao Željko Sopić. S kojima je očuvana bodovna konstantna kad ofenzivni ešalon nije mogao probiti suparničku obranu.
Nakon što su Hajduk izbacili iz igre za naslov prvaka, je li lakše kad je utrka u dvoje, pitali smo ga?
- To je olakšanje. Kad imaš dva konkurenta pratiš više utakmica. Hajduk ima deset bodova manje od nas, teško da će to stići, ne vjerujem da ćemo mi prosuti čak jedanaest bodova. Dinamo je ostao u igri, imamo sedam kola, pa neka prvenstvo osvoji tko bude bolji - kazao nam je Niko otkrivši i da je stalni čitatelj SN.
Običaj je Rijekine ekipe da ujutro pije kavu na Srdočima. Igrači u Mocci, stručni stožer preko puta u Khali. Uhodan je to ritual...
- Svako jutro čitam Sportske novosti. Više volim novine nego tekstove na mobitelu. Sve pratim - nasmijao se i imao posebnu želju:
- Didi Stipi koji živi u Livnu čestitam 75. rođendan.
Rijeka ističe kako nema pritisak osvajanja trofeja, no blizu ste, osjeti li se veća odgovornost?
- Točno je kako nemamo pritisak da moramo nešto osvojiti, ali kad si tako blizu trofeja, prirodna je stvar da ga želiš. Sigurno se nešto u tebi događa. Pogotovo sad uoči posljednjih utakmica, a ostalo ih je sedam u ligi. Osjetiš da ne smiješ i ne želiš prosuti te bodove. Mislim da je to dobar pritisak, da ga svaki igrač treba imati kako bi dao najbolje što može.
Hoće li Rijeka biti prvak?
- Ne bih o tome još pričao. Imao puno do kraja. Idemo utakmicu po utakmicu. Istra 1961 je sljedeća, tamo ćemo pokušati uzeti sva tri boda.
Niste uspjeli u prvom ovosezonskom dvoboju u Puli, završilo je 1:1.
- Je, imali smo u drugom kvartalu tri remija - Osijek, Lokomotiva i Istra 1961. Na Drosini je teško igrati, tada je bio baš loš teren, nadam se da je popravljen. Vodi ih novi trener u odnosu na ranije susrete s nama Paolo Tramezzani, imaju s njim novu i bolju energiju. Međutim, više se pita nas, ako budemo na sto posto, sigurno ćemo uzeti ono po što idemo.
Dobit ćete ponovno i jaku navijačku podršku unatoč prepucavanjima oko istočne tribine?
- Navijači su naš dvanaesti igrač. To kakva je euforija na našem stadionu i na gostovanjima, zapravo je nevjerojatno. Zahvalni smo što imamo takve navijače. U Puli će kupiti sve ulaznice koje će moći. Iako, nažalost, nije otvorena istočna tribina, vjerujem da ćemo na kraju s njima slaviti pobjedu.
Jeste li radili kalkulacije koliko vam treba bodova za titulu?
- Nisam. Iskreno kažem. Ne treba nam to. Ako pobijedimo svaku utakmicu sigurno ćemo osvojiti. Ovisimo sami o sebi. Od dvoboja s Istrom 1961 krećemo u završni utrku. Budemo li stopostotni, prvenstvo će biti naše.
Što biste dali za naslov prvaka?
- Svaki nogometaš bi dao sve od sebe. To je najveći cilj, ekipe i cijelog grada. Ne bih mogao opisati kakav bi to bio osjećaj da osvojimo.
Trener Sopić je osim po odličnim rezultatima poznat i po specifičnom načinu komuniciranja. Razgovara li i s igračima kao s novinarima?
- Nešto slično. Emotivan je, često se voli našaliti, iako je u nekim situacijama dosta ozbiljan. Taj miks odgovara cijeloj ekipi, zbog toga također tako dobro igramo.
Zna vas nasmijati?
- Na analizama smo najčešće ozbiljni, ali voli dobaciti pokoji vic ili nas zezati ako nešto taktički pogriješimo. Na primjer na korneru ili prekidima. To je više da se nasmijemo i budemo opušteni. Sve dobro ide...
U Rijeci ste pet godina, svi ističu golem taktički napredak. Je li to prvenstveno sazrijevanje ili su najzaslužniji treneri i suigrači od kojih učite?
- Jako sam puno naučio. Niti jedan igrač s 19 godina nije savršen i gotov. Najviše od trenera koji su sa mnom radili, ali jako mnogo i od suigrača. Pogotovo otkad su došli Dilaver, Mitrović i Radeljić. Sretan sam što sam toliko napredovao. Znao sam svoje kvalitete, ali jako je lijep osjećaj kad vidiš kako brzo ideš naprijed.
Kao klinac bili ste "desetka", čak i napadač. I što se dogodilo? Vlastiti otac Ante, kao trener u Herthi, prebacio vas je na poziciju stopera. Obično očevi žele da njihova djeca zabijaju golove. Rekao vam je da se ugledate u Franca Baresija i Sergija Ramosa... Jeste li zahvalni ili ćete mu kazati - čekaj, pa ja sam možda mogao biti "Messi"?
- Mogu mu biti zahvalan jer uvijek mi je kritika bila korisna. Nakon svakog treninga i utakmice. Pogotovo dok sam igrao u Njemačkoj, gdje mi je bio trener. Vidio je kakav sam igrač i gdje me je najbolje pozicionirati. Prije nego što sam išao u Rijeku, kazao mi je - bolje ti je doći na probu kao stoper nego kao veznjak jer imaš kvalitetu za napraviti na toj poziciji nešto ozbiljno u karijeri. Na kraju, i kao stoper zabijam golove i asistiram.
Iz toga je jasno zašto ste tako sigurni u realizaciji. Nije vam novo...
- Tako je. Naučio sam još u djetinjstvu da ispred gola samo moraš ostati miran i zabiti.
Riješili ste škakljive utakmice...
- Stalno se priča kako imamo dvadeset različitih strijelaca dosad u sezoni. Meni je uvijek drago kad mogu pomoći golovima, ali posebno sam sretan što obrana tako dobro stoji. Što ne primamo pogotke.
Najviše se pričalo o solo prodoru u Koprivnici. Nakon što ste primili loptu na svojoj polovici jeste li znali kako će to završiti?
- Nisam. Nikako. Nisam mislio da će okončati s golom. Tražio sam najjednostavniji pas, ali kad sam vidio da mi je otvoren put sve do zadnjeg igrača obrane, odlučio sam ga proći i mirno poentirati. Kao mlađi znao sam zabijati golove tako da predriblam nekoliko protivnika. Pogotovo u dvorani. No, kasnije sam se pomicao unatrag, na "šesticu", pa u obranu. Na jednoj utakmici sam bio stoper i tada mi je otac rekao da to moram ostati. Bio sam i narastao...
Vidi se da kao nekadašnji veznjak imate jako dobru tehniku, ali i - igru s obje noge.
- Desna je prirodna, lijeva naučena. Kad sam imao svega dvije-tri godine, otac me s desnim ramenom "zalijepio" za zid i davao mi lopte samo na lijevu stranu. Kazao je da se ne smijem odvojiti od zida. Tako sam morao pucati isključivo s lijevom nogom. Već tada sam je počeo trenirati - prisjeća se Niko.
Tata Ante je bio jako dobar igrač, ljevak, možda je zato htio da sin ide njegovim stopama. No, za razliku od mnogih uspješnih nogometaša koji su rođeni u siromašnim obiteljima, kod Galešića to nije slučaj. Otac je veliki poduzetnik u Berlinu, kod njega je Ferrari odavno u garaži. Kad smo ga pitali odakle sinu motiv za takav rad, po čemu mu je uzor Ivica Olić, kazao nam je: "Uvijek sam mu govorio da mora napraviti nešto svoje, njega nikad nije vodio novac".
Imate izvrstan šut. Trenirate slobodne udarce?
- S 15-16 godina krenuo sam pucati na način da lopta pada s efeom prema naprijed, da ima taj topspin. Kad su treneri bili Goran Tomić i Simon Rožman, puno sam na tome radio. Na posudbi u Hrvatskom dragovoljcu pucao sam slobodnjake zajedno s Bernardom Karricom. U Rijeci se teško izboriti jer i Fruk ima odličan udarac, i Pašalić, i Janković... Svatko želi zabiti i riješiti utakmicu. Protiv Rudeša je došla prilika i postigao sam pogodak, protiv Domžala u prijateljskom susretu također. Nadam se da će biti još puno takvih situacija.
Gledate li na tekuću sezonu kao na katapult u karijeri?
- Krenulo mi je kod Sergeja Jakirovića prošlog proljeća, pod njim sam igrao sve utakmice. Kod Željka Sopića također, no ozljeda me malo izbacila iz ritma. U ovom dijelu sezone najviše sam napredovao i pokazao kvalitete na terenu.
Mediji vas pomalo povezuju s reprezentacijom.
- Svaki igrač treba imati ambicije, pogotovo kad dobro igra i ekipa je u odličnoj formi. Bez momčadi nikad ne možeš doći do visina. Poziv u reprezentaciju bio bi moj san iz djetinjstva. Svjestan sam da je sad Euro, da imamo izvrsne stopere pa se ne opterećujem. Samo da s Rijekom dođem do željenog cilja.
Prva utakmica sa Španjolskom igra se u vama rodnom Berlinu. Planirate li biti na tom susretu?
- Sto posto. U borbi sam za ulaznice. Ako nam trener Željko Sopić odredi slobodno do 15. lipnja, sigurno ću biti na stadionu. Mislim da će pripreme početi u ponedjeljak 17. lipnja. Prijatelji iz Berlina pitaju me za karte. Grad će biti krcat našim ljudima. Za Hrvatsku to će biti domaće prvenstvo. Na svakoj utakmici 60-70 posto stadiona bit će naše. Isto tako, lijepo bi bilo da jednom zaigram na tom monumentalnom Olimpijskom stadionu kraj kojeg sam trenirao deset godina.
Čujemo da postoji veliko zanimanje za njega i da je moguć transfer. No, očito je da se vidi na početku priprema, pa potom što ljeto donese. Rijeka će nastojati sačuvati ekipu za europske kvalifikacije...