Slovenski internacionalac i sudeći prema prikazanim igrama u posljednje vrijeme uskoro i novi-stari slovenski reprezentativac, 29-godišnji Haris Vučkić, s dva pogotka riješio je prekrasnim navijačkim dekorom obojan”52. po redu regionalni “derbi della Učka”. Nogometaši Rijeke deveti put zaredom nisu se pokazali na Drosini kao darežljivi gosti, i ovoga puta sva tri boda otišla su na drugu stranu Učke.

Nisu momci Gorana Tomića, koji se povratkom ozlijeđenog Andresa Solana vratio na svoju standardnu 4-2-3-1 formaciju, odigrali utakmicu koja će se generacijama prepričavati, no upisali su, nakon dva poraza u ligi zaredom, pobjedu vrijednu ostanka pri vrhu prvoligaške karavane, uz činjenicu da kombinatornom domaćinu Istri 1961 nisu ostavili previše prostora u napadu, o čemu dovoljno govori i podatak da Zeleno-žuti nemaju za čim previše žaliti nakon još jednog poraza od momčadi s Kvarnera. Jednu od boljih prilika domaćina, onu iz 59. minute kada je Mišković na ubačaj iz kornera bio najviši u skoku i pucao glavom, efektno je obranio Labrović, koji je ulijevao povjerenje ovog puta dobro posloženoj posljednjoj liniji Rijeke.

FRANKO COLORI/CROPIX Cropix

Istina, imala je Istra 1961 više loptu u nogama od Rijeke, posebice u nastavku susreta, no momčadi iz Pule jednostavno fali individualne kvalitete kojom bi mogla matirati protivnika. S druge strane, Rijeka je imala – Harisa Vučkića. Najbolji strijelac Rijeke u proljetnom dijelu prvenstva s posljednja je dva pogotka došao do brojke od čak sedam proljetnih golova i osam ligaških ukupno u bijelom dresu. Potvrda da igre slovenskog internacionalca više nisu, kao u prvom dijelu sezone, slučajnost nego konstanta stigla je upravo u ovoj utakmici koju je Rijeka dobila, kako bi se reklo “na mišiće”, odnosno, na lucidnost i trenutak inspiracije nekoliko igrača na terenu, od kojih je Vučkić bio uvjerljivo najbolji.

Psihološki poticaj

Kod prvog pogotka, kojeg je postigao na asistenciju “lutajućeg” Abassa, pomogao mu je Istrin branič koji je loptu dirao taman toliko koliko je bilo potrebno da ista završi iza leđa nemoćnog vratara Lučića. Bio je taj pogodak veliki psihološki poticaj Tomićevoj momčadi. Kada gol postigneš iz prvog udarca u okvir vrata, onda znaš da si na dobrom putu da susret riješiš u svoju korist. Susret koji je, uz dužno poštovanje domaćinu i njegovoj navijačkoj skupini koja je slavila jubilarnih 30 godina postojanja, ovisio prije svega o psihološkoj pripremi i psihološkom stanju igrača Rijeke koji su, nakon dva vezana ligaška poraza, prije svega glavama odgovorili na sve izazove na terenu.

A ako je kod prvog gola imao “pomoć”, to se nipošto ne može reći za njegov drugi pogodak i treći ukupno ove sezone Istri. Robert Murić, koji u ovom dvoboju nije bio na očekivanoj razini, uspio je lijepom asistencijom iz akcije koju je opet pokrenuo Issah Abass, pronaći natrčalog Vučkića u srcu šesnaesterca. Uslijedila je reakcija koju u djelo na terenu može pretočiti mali broj igrača iz aktualnog kadra Bijelih. Privukao je loptu dodavši je sebi u for ljevicom, malonogometnom “rolicom” polegao je istrčalog vratara Lučića i loptu mirno proslijedio u praznu mrežu za veliko slavlje igrača Rijeke podno tribine gdje se smjestila Armada.

Osim Nediljka Labrovića, koji je ipak bio predaleko, gotovo da nije bilo igrača Rijeke koji nije došao u pobjednički zagrljaj dvostrukom strijelcu. Ta scena na Drosini kao da je bila potvrda nedavnih riječi Vučkića za naš list kada je kazao “kad smo pravi, kad dišemo jedan za drugog, onda možemo sve, a sve oglede do kraja moramo odigrati kao finale.”

Opet u uzlaznoj putanji

Igrači poput Vučkića, koji osim nogometnog iskustva i znanja imaju i ono “životno”, znaju očito o čemu pričaju. Jedno finale je iza njih, uspjeli su vlastitim stavom prije svega, a onda i kvalitetom na terenu, upisati vrijedna tri boda rezultatom koji prema prikazanoj igri možda i nije realan. No, nakon 36. kola malotko će se sjećati kakva je bila igra u pojedinim susretima, u kojima je tvoja momčad stigla do sva tri boda.

Zna to dobro i trener Goran Tomić, baš kao i Haris Vučkić. Svojom reakcijom i slavljem okrenutim prema najvatrenijim pristalicama Rijeke, kojih se ovog puta okupilo oko petstotinjak, pokazao je koliko mu je značio taj pogodak koji je riješio sve dileme oko pobjednika derbija. Igra u ovom susretu pala je u drugi plan, ova Rijeka reagirala je kada je bilo najpotrebnije, treći poraz zaredom još se nije dogodio otkako je šibenski strateg preuzeo klupu Bijelih.

Na pitanje kakve bi to “tektonske” poremećaje uzrokovalo na riječkoj Rujevici do daljnjeg nećemo dobiti odgovor zahvaljujući zajedništvu koje je i ovog puta u prvi plan gurnulo Harisa Vučkića, najboljeg strijelca i najboljeg pojedinca proljetne Rijeke. Tonus momčadi, “vibra” koju iskazuju igrači Rijeke, ovom pobjedom opet je u uzlaznoj putanji.

Rijeci do kraja prvenstva slijedi, da se poslužimo riječima Vučkića, još sedam finala – prvo iduće je ono na Rujevici protiv Dinama. Bolju pozivnicu riječki dečki, u utakmici koja će odgovoriti na brojna pitanja i rasplete unutar prve četiri momčadi, nisu mogli ispisati.