Kada drugi put, u nešto manje od tri tjedna, pobijedite Goricu na njezinom terenu, ne može se pričati o sreći. Prvi put ledom okovana, drugi put kišom natopljena turopoljska oranica (jer ono se teško može nazvati nogometnim travnjakom), samo je iscrtanim nogometnim linijama podsjećala na igralište, u oba navrata bilo bi bolje da se susret nije odigrao. Kako, međutim, jest, tako smo u oba navrata vidjeli dominaciju gostiju, koji su u konačnici, bez obzira na jedanaesterce, loše suce, nepostojeći teren, brojne izostanke i ozljede u oba slučaja, zasluženo osvojili tri boda tamo gdje su ih ove godine gubili redom Hajduk, Dinamo i Osijek.
Od otpisanog do igrača odluke
U oba ta susreta Rijeka je imala puno raspoloženih igrača, od Pjace koji je promašio jedanaesterac, no odigrao je još jednu utakmicu za pohvalu, pa do Radeljića, koji je skrivio jedanaesterac, no osim te nespretnosti još je jednom pokazao da je itekako bitan “kotačić” riječke obrane i Sopićeve Rijeke. Ipak, jedan drugi igrač obilježio je ne samo oba susreta protiv Gorice, nego i cijeli nastavak sezone.
Naravno, to je Jorge Obregon i s pravom je zaslužio – tron. Iza kolumbijskog internacionalca sigurno su najljepši dani karijere, a do njih je došao ne prečicom, nego strelovitim, izvanserijskim usponom od otpisanog igrača kojeg se, navodno, za male novce željelo “utopiti” bilo kome, do igrača odluke, prevage, posebice onda kada uđe s klupe za pričuve.
U prvom je dvoboju protiv Gorice upravo Obregon bio inicijator preokreta izborivši prvi jedanaesterac kojeg je Pjaca pretvorio u pogodak, dok je u nedjeljnom sam realizirao dva kaznena udarca i tako Rijeci trasirao put do četvrte pobjede u jednako toliko odigranih susreta u 2024. godini. Između te dvije utakmice nestvarno je, sa Šarlijom na leđima, poentirao i za izjednačenje na Poljudu, dok je i protiv Istre 1961 odigrao sasvim dobru utakmicu, iako se nije upisao u strijelce ili direktno sudjelovao u pogocima.
Jakirović ga brzo smjestio na klupu
Željko Sopić, sada više nema sumnje, u Obregonu je vidio nešto što niti jedan drugi trener Rijeke nije. Ako je Ameriku otkrio Kristofer Kolumbo, po kojem je domovina riječkog napadača dobila i ime, onda možemo slobodno reći kako je Sopić otkrio – Obregona.
Pokušavao se Obregon nametnuti kao prva riječka violina još od svog dolaska iz Varaždina u ljeto 2021. godine, no osim povremenih bljeskova, i znatno više razočaranja prikazanim igrama, Obregon je kod svakog od riječkih trenera brzo padao u drugi plan, gotovo u zaborav. Slično je bilo i kod posljednjeg prethodnika Sopića, Sergeja Jakirovića, koji mu je dao priliku biti prvim napadačem, no to je trajalo svega dva uvodna kola (uz europsku utakmicu na Kosovu) prije nego ga je posjeo na klupu i pretpostavio mu mladog Ivanovića.
Niti kod Sopića, po njegovom dolasku, Obregon nije figurirao kao bitna riječka karika, uvodilo ga se u igru onda kada je momčad trebala njegov najjači forte, a to je primanje dugih lopti i razigravanje suigrača u tim prilikama, no u svega dva navrata je, do posljednje četiri utakmice, na terenu proveo više od 30 minuta po utakmici (u porazu od Dinama u Maksimiru i pobjedi protiv Slavena u Koprivnici).
Rijeka ima "cojones"
Posljednje pripreme, koje je Rijeka napravila pod Sopićevim vodstvom, bile su očito prekretnica, iako je možda znatno bitniji bio, osim njegove tjelesne pripreme koja je često znala biti ispod razine Rijeke, psihološki pristup Sopića prema “endemskoj kolumbijskoj biljci”, koliko robusnoj i snažnoj, toliko i plahoj u isto vrijeme. Uostalom, to je i sam Obregon nedavno kazao, trener mu je pokazao da mu vjeruje, da ga želi i da mu treba, a on mu je to, uz svoju maksimalnu posvećenost isključivo Rijeci, vratio na najbolji mogući način.
Imala je Rijeka posljednjih godina mnogo nogometnih junaka, ljubimaca publike i vrsnih golgetera, no niti jedan nije imao priču kakvu danas ima Obregon koji se eto, kada je već bio otpisan igrač i gotovo “tehnološki višak” u momčadi, toliko preobrazio da je postao pravi kolumbijski “cisne”, odnosno labud. U ključnim trenucima hladan kao “špricer”, Obregon je direktno sudjelovao u najmanje 9 od 12 bodova u 2024. koja bi mogla postati njegova godina iz snova.
I ne samo njegova, ova Rijeka ima karakter velik i snažan kao Učka, za njih nema izgubljene lopte, kad vidite kako se ti momci bacaju doslovce na glavu, plivaju u turopoljskoj kaljuži ili kližu po poljudskom travnjaku, onda više nema upitnika. U Kolumbiji bi rekli, ova Rijeka ima – “cojones”.