Kada najaviš da želiš nekoga poslati u k...., pa iako to bilo i u afektu uzrokovanim silnom frustracijom i nemoći vlastite momčadi kojoj si na čelu, pa premda to bilo i neizravno, onda je prilično jasno da su odnosi dosegli gotovo točku pucanja nakon koje će se biti jako teško vratiti u normalno stanje. Pitanje je uopće što je “normalno” ove sezone na Rujevici jer od početka priprema i medijskih spinova oko novog stručnog vodstva kluba na čelu s Tadićem i Budicinom malo toga se može svrstati pod nazivnik “normalno”.
Trener Cosmi u sedam je prvenstvenih utakmica osvojio svega 7 d mogućeg 21 boda, odnosno, svega trećinu mogućih bodova. Predsjednik Mišković proteklo se desetljeće pokazao kao vrlo ambiciozan predsjednik i prije svega vrlo uspješan poslovni čovjek, koji dovoljno poznaje nogometne prilike da zna da se trenere ne treba mijenjati kao “čarape”.
Uostalom, ova sezona je iznimka koja potvrđuje to pravilo kako je čelni čovjek Rijeke spreman nastaviti kontinuitet struke i onda kada rezultati nisu najbolji, no veliki je problem što je ova sezona debelo ispod desetogodišnjeg dosadašnjeg prosjeka. S obzirom na aktualno stanje i narušene odnose na relaciji igrači – trener, pa i nezanemarivu činjenicu da je i riječka publika sve više počela okretati leđa ovoj momčadi i njihovim igrama, ispada da bi Cosmiju iduće dvije utakmice, ona prvenstvena protiv Varaždina iona gostujuća u Hrvatskom nogometnom kupu protiv BSK-a iz Bijelog Brda, mogle biti – kvalifikacijske.
U slučaju poraza u barem jednom od ta dva sraza, čak bi i “vječito” strpljivi Mišković mogao donijeti nepopularnu, ali izvjesnu mjeru u ovom trenutku, a to je nova promjena trenera, koja bi sigurno bila manje bolna nego da se na pauzi otpusti dvoznamenkasti broj igrača.
Nije da većina to nije zaslužila, pravo je pitanje koje su alternative dostupne aktualnom kadru, a da se sa sigurnošću može kazati da će isti Rijeku – unaprijediti.
Jedno je sigurno, Rijeku čeka teška jesen i duga zima...