Hajduk je finale Kupa čekao s bolnom spoznajom da je zadnji trofej uzeo prije devet godina. Jasno, bio je to Kup jer prvenstvo se čeka i duže. Tko je Bijele zaustavljao na putu do Rabuzinova trofeja? Najuporniji su bili Modri, ali ništa manje prepreke nisu bili Gorica i Split. Od svibnja 2013. Hajduk je triput eliminiran od Dinama, po dvaput od Gorice i Splita, te jednom od Osijeka. Gubili su Bijeli od osmine finala do zadnje utakmice Kupa, ali uvijek su poraženi, ako je to neka utjeha, u igri s prvoligašima. Pritom su se mijenjali treneri, sportski direktori i članovi uprave.
Najteži je bio poraz u finalu prije četiri godine u Vinkovcima. Hajduk je bio nadomak prekida trofejnog posta, ali gledajući s današnje vremenske distance, da je postojala VAR tehnologija na hrvatskim travnjacima, možda bi povijest drukčiju priču ispisala. Ovako je ostala sjena nad sudačkom odlukom koja je mogla utakmicu odvesti u drugom smjeru. Kontakt Stojanovića i Gyurcsa iz 28. minute tog dvoboja okarakterizirao je sudac Zebec simuliranjem mađarskog napadača u bijelom dresu, premda je ostao dojam da je bek Dinama napravio evidentan prekršaj. Ali, nije bilo druge prilike s VAR-om, odluka se nije mijenjala i naposljetku je pogreškom Savvasa došao Dinamo do pogotka, koji je presudio vinkovačko finale 2018.
U ostala dva sudara s Modrima ispadali su Bijeli u ranijoj fazi. Odmah po osvajanju Kupa, u jesen 2013. godine, izgubili su u dva susreta četvrtfinala, da bi u proljeće 2016. ponovno ispali od Dinama, ovog puta u polufinalu.
Sa Splitom su također Bijeli imali loša iskustva. U proljeće 2015. godine Split se doimao kao odlična prigoda za ulazak u finale, međutim, Crveni iz Parka mladeži zaustavili su Hajduk u gradskom polufinalu. Koliko je značajan bio taj susret govori i podatak da su Bijeli promijenili trenera između dva susreta. Prvi je vodio Stanko Poklepović, da bi u uzvratu, u Parku mladeži, Bijele poveo Goran Vučević. Ali, nije pomoglo. U nepunih 20 mjeseci Bijeli su dvaput pokleknuli u ogledima sa Splitom jer u jesen 2016. eliminirani su u jednoj utakmici, u četvrtfinalu. Poraz je imao i “treće poluvrijeme” jer nakon poraza je smijenjen trener Pušnik.
Dva posljednja neugodna ispadanja Hajduku je potpisala Gorica. Nisu se Bijeli nadali da bi im momčad koja je tek ušla u prvoligaško društvo mogla napraviti takve probleme, ali Jakirović i Oreščanin zadali su velike udarce ambicijama Splićana. U listopadu 2019. Hajduk je eliminiran u jednoj utakmici u Gorici. Poraz 1:2 je ponovljen nakon Kupa i tri dana kasnije u prvenstvu, što je također bio signal za promjene u klubu. Prvi je otišao, tada čovjek u sjeni, dopredsjednik Lukša Jakobušić. Porazi u Kupu i prvenstvu bitno su spustili razinu splitskih ambicija za navedenu sezonu, pa je nakon Jakobušića odstupnicu s Poljuda autorizirao i sportski direktor Saša Bjelanović.
Godinu i pol kasnije ponovno se Kup igrao u Gorici, opet je igrom sudbine Hajduk došao do ogleda s Goricom, ovog puta u četvrtfinalu. Paolo Tramezzani, kao i njegovi prethodnici, nije našao recept za prolaz. Dapače, Bijeli su prizemljeni s velikih 0:3 i premda se postavilo pitanje statusa talijanskog stratega, uprava i sportski direktor Nikoličius stali su iza Tramezzanija. Međutim, nije to Bijele vratilo “u tračnice” Kupa. Po osmi put zaredom ostali su bez trofeja.
Što je razlog da su Bijeli toliko dugo bez naslova pobjednika Kupa? Činjenica da su tek jednom stigli do finala, da su po dva puta ispadali od Gorice i Splita, jasno govore o kvaliteti momčadi, ali i spremnosti kompletnog kluba na visoki doseg. Za uspjeh kompletni klub mora biti pripremljen jer inače se dođe do situacije u kojoj je, nažalost, Hajduk godinama potvrđivao tezu “Kup nosi velika iznenađenja”. Istina, donosi Kup neobične rezultate, ali nije slučajno da je to geslo upravo Hajduk godinama potvrđivao.