Jose Manuel Moreno dominirao je južnoameričkim nogometom prije gotovo stotinu godina, to je Argentinac kojeg su 1999. uvrstili među pet najvećih s toga kontinenta u 20. stoljeću uz Pelea, Maradonu, Di Stefana i Garrinchu. El Charrom posebno je nadahnut bio pokojni sportski novinar i publicist Zvonimir Amigo Magdić, oslikavao ga je kao najboljeg igrača i strijelca, najšarmantnijeg, najvećeg zavodnika, najboljeg plesača tanga... Naj, naj, u svemu naj. Prvi je u četiri države osvojio titulu prvaka, zvali su ga La Maquina, mašina ili najispravnije hrvatski - stroj.
Vidjevši Franju Ivanovića s brčićima, asocijacija ovom novinaru bila je na djetinjstvo kad smo mogli čitati Amigove panegirike o Morenu. Pa, rađa li se na Rujevici El Charro našega doba? Iako njegov uzor nije Argentinac, nego Brazilac. Ronaldo O Fenomeno.
Dolazak Zlatka Dalića na utakmicu Rijeke i najave da bi 20-godišnji Ivanović mogao dobiti poziv u nacionalnu vrstu već ovog ponedjeljka govore o meteorskom statusnom usponu igrača za kojeg do prije tri-četiri mjeseca velika većina Hrvata nije ni čula. No, njegov je igrački pedigre takav da je samo pitanje hoće li ga izbornik priključiti Vatrenima odmah ili kasnije. To je povod za tekst pod radnim naslovom - tko je Franjo Ivanović?
- Samo budite realni, nemojte ga dizati u nebesa, neka si ime gradi na terenu, a ne kroz medije - odmah nas je upozorio njegov otac Miroslav.
Osam puta manji novac
Kasno proljeće i ljeto za Franju su bili vrući. Borussia Dortmund stavila mu je na stol ugovor. U odajama Crno-žutih pojavio se nasmiješen, a mediji u Njemačkoj već su pisali u novoj akviziciji kluba koji je tragično ostao bez naslova u Bundesligi. Edin Terzić razgovarao je s njim sat i pol, klupski direktori pola sata. Htjeli su da za početak igra za drugu momčad u trećem rangu. Terzić mu je objašnjavao kako ga jako želi, ali ne može ga kao igrača koji nema niti jednu prvoligašku utakmicu staviti u prvi sastav. Poručio mu je da odigra dva-tri mjeseca za drugu ekipu, zabije 6-7 golova i odmah će ga povući k sebi. Novac je bio odličan, sve vrhunsko, ali Franjo nije bio sretan. Tražio je time-out i - odbio. Njegov ključni uvjet bio je bez odgode zaigrati prvu ligu.
Dosta se regionalne naigrao u Augsburgu, gdje je protekle sezone zabio 18 golova, a pojedini novinari tepali su mu da je Karim Benzema Regionalne lige Bavarske. U isto doba javili su se Austria Beč, Hannover 96, Greuther Fürth, Udinese... Austrijanci su bili do kraja konkretni, objasnili da ga vide u prvoj jedanaestorici u sustavu s dvojicom napadača, Hannover kao drugoligaš nudio 600.000 eura godišnje neto.
Njegov menadžer Ivan Jolić bacio je bubicu hrvatskim klubovima misleći da bi HNL bio prava odskočna daska. Najjače su zagrizli Riječani, trener Sergej Jakirović dvaput ga je osobno zvao i Ivanović je odabrao - Kvarner! Ne Dortmund, ne Beč, ne Serie A, nego - Rujevicu! Tek što se činilo da je donio najtežu odluku, javio se Feyenoord. Prema informacijama koje su doprle do nas, stavio mu je na stol ugovor po kojem će godišnje inkasirati oko milijun eura neto, ali s jednim dodatkom - da prvih šest mjeseci provede na posudbi, a potom u siječnju uđe u njihovu udarnu momčad. Tek da se ufura u prvoligaški tempo. Franjin odgovor bio je - ne! Dao je riječ Rijeci koju nije htio pogaziti, a i baš je bio uvjeren da će Rujevica biti katapult. Iako je u Rijeci, ako imamo dobru informaciju, potpisao za osam puta manje novca...
To je najvažnije što svi zajedno trebamo znati o Franji Ivanoviću. Što si zacrta, to i provede. U današnje trulo doba kad je lova ostala jedina svetinja zapadnog svijeta, njemu ne igra najvažniju ulogu. Izabrao je financijski najmanju ponudu. No, na Rujevici na skoro svakoj utakmici sjede predstavnici dva velika kluba Bundeslige, dolaze skauti iz Italije, itekako je u fokusu u Petici. Netko, premda Damir Mišković nije kazao tko, htio ga je otkupiti čim je ljetos stigao. U trogodišnjem ugovoru s Bijelima ima izlaznu klauzulu na četiri milijuna eura, pa nije čudno što dopiru glasovi kako bi Rijeka voljela potpisati novi, podignuti mu plaću, ali i zaštititi se da više zaradi kod transfera...
Sam odabrao Augsburg
Ivanović je i po tati Miroslavu, kojeg u Vinkovcima svi zovu Mišo, i po majci Nadi, podrijetlom iz okolice Brčkog u BiH. Ime je dobio po djedu Franji, koji se preselio u Vinkovce iz Prijedora kraj Brčkog, tamo se na neko vrijeme skrasio da bi 1967. godine otišao u Austriju, gdje je radio kao konobar u hotelu. Mišo će kazati kako je odrastao bez oca jer viđao ga je svaka dva mjeseca, ali nakon što je iznenada preminuo od infarkta s 25 godina je napustio Vinkovce, te stigao i on u taj hotel preuzeti isti posao. U Vinkovcima je upoznao Nadu, čiji su preci također iz okolice Brčkog, iz malog sela Skakava Donja. Prvo su 1998. dobili kćer Juliju, koja završava studij prava u Innsbrucku, a potom 2003. sina Franju.
- Franjo je samo po imenu Hrvat, a 80 posto je pravi Švabo. Po karakteru, ponašanju, disciplini... Baš zato mislio sam da će izabrati neku njemačku ponudu ili Austriju Beč, ali jednostavno mu se Rijeka svidjela. I klub, i ljudi... O novcu nije razmišljao. Tražio je samo garanciju da će igrati. On je toliko dobar dečko... Do 11. godine bio je ministrant u crkvi, nikad nedjeljom nije propustio misu, unatoč svim treninzima i utakmicama... - kazao nam je Miroslav.
U Sportskim novostima prvi smo put o njemu pisali kad je imao nepunih 12 godina. Objavili smo fotografiju kako sjedi na grbu Ajaxa u kampu u Amsterdamu. Priču smo dobili od Danijela Lučića, koji se brine za hrvatske talente u dijaspori. Već u to doba bio je nevjerojatno tražen dječak. Matični mu je klub SV Mayrhofen. Kao 11-godišnjak trenirao je u Maksimiru s Dinamom 5-6 dana, Fabijan Komljenović koji je vodio tu ekipu jako je želio da ostane, a Modri su ga poveli i na dva turnira u Frankfurtu i Makarskoj na kojima je igrao za njih kao gost.
No, javio se i RB Salzburg. Šest mjeseci otac ga je vozio svakih tjedan ili dva na utakmice koje je igrao kao gost za Bikove. Nakon toga Augsburg, pa Bayern, trenirao je i u njihovom kampu, te je tjedan dana bio u domu Ajaxa... Iako bi akademiju RB-a malo tko odbio, odabrao je Augsburg. Sam. Roditelji su ga podržali. Tata se preselio s njim u Njemačku i dobio posao u uredu tvrtke koja se bavi transportom i logistikom, gdje je i danas zaposlen, ali na boljem radnom mjestu jer postao je šef odjela.
Kao i sad Rijeku, birao je po svom osjećaju...
- Bio sam sretan što je otišao u bundesligaški klub, ali možda bi mi bilo draže da je ostao u Austriji jer RB Salzburg je tada napravio novu akademiju koja je impresivna, čovjek bi rekao “Bože hvala ti što uopće ovdje mogu pristupiti”. Iako su uzimali djecu tek od 14 godina, njega su htjeli sa 11,5. Bili su spremni napraviti iznimku, ali Franjo je preferirao Augsburg, u koji je prešao u srpnju 2015. godine. Više mu se svidio nego bilo tko drugi, pa i Ajax i Bayern. Međutim, Bayern ga je nastavio pratiti i još nekoliko puta kasnije nas je kontaktirao da se preseli u njihove redove. Sve je odbio...
Miroslav kaže da je njemu teže bilo napustiti Austriju nego sinu.
- Imao sam posao na kojem sam jako dobro zarađivao, ali zatvorio sam oči i rekao - što Bog da. Supruga me podržala nakon pet minuta razgovora, bilo mi je teško ostaviti nju i kćerku. U Augsburgu sam znao samo tri čovjeka, dva trenera i Zorana Vidovića, Gabrielovog tatu.
Doveo je taj klub u U-19 uzrastu do polufinala prvenstva gdje su ispali od Herthe, a u sezoni 2019./20. u čuvenoj TV-emisiji Ran proglašen je jednim od pet najvećih talenata u Njemačkoj.
- Kao kadet je jedne sezone bio prvi strijelac njemačke lige.
Otišao bez eura odštete
Augsburg je ulagao u njega osam godina, a onda je otišao bez ijednog eura odštete. Kako je to moguće? Zašto nije dobio mjesto u prvoj ekipi? Na to pitanje nitko nam nije dao odgovor. Čak ni Miroslav. Kad su mu u zadnjoj godini ugovora kazali da je peti napadač i da će imati šansu u prvoj momčadi samo ako se dvojica ozlijede, više nije htio čuti za njih. U međuvremenu su doveli i Diona Drenu Belju.
- Franjo je igrao prijateljske utakmice za prvu momčad i prolazio pripreme, ali nikad mu nisu dali šansu da debitira. Vjerojatno je razlog što teško nude priliku mladima budući da se stalno bore za ostanak. Razgovarao sam s mnogim ljudima, nikome to nije jasno. Tek sad kuže neke stvari... - kaže Miroslav.
Imao je razdoblja kad su psiholozi iz Münchena tvrdili da je mentalno tri godine ispred vršnjaka po razvoju, kad je od nejakog radeći s fitness trenerom postao “bomba”, kad se nervirao što toliko drugo čeka priliku u profesionalnom nogometu. Zaigrao je u Rijeci sa 19,5 godina u HNL-u i danas mu je najveća prednost u odnosu na ostale hrvatske špice što nije samo šuter, i to s obje noge, nego igrač prostora, okomit, kojem se može dati lopta u trk, to su vrline koje izbornika najviše mame.
Ne golovi koje je dosad zabio jer nakon odličnog starta imao je klasičnu realizatorsku mini-krizu mladih igrača, nego oni koje će tek postići. Hoće li doista biti El Charro našeg doba ili će se sve rasplinuti u vjetar, sad je na njemu. Svi kažu da je pravi sportaš s glavom rođenog pobjednika. Mnogo mu se toga zbilo u kratkom vremenu, no ako ga Dalić zove znat će se adaptirati. Kao što neće biti nesretan ako se to zasad ne dogodi.