Legenda je uvijek svoja, voli nogomet i dok je u Realu, i dok je u kvartu. I kad ga zovu, i kad mu otkažu

Kvarnerska rivijera, skupina Pula. Juniori Dinama s Ivanom Đalmom Markovićem. I dva već javno proglašena dragulja. Jedan smeđokose uredne frizure, drugi upečatljivo plavih razbarušenih vlasi. U igri 8 i 10, zajedno master mindovi. Đalma je gunđao stalno, kasnije je tumačio: “Mora se ne da bi bili (samo) bolji, nego da zadrže visok nivo. Mulci su to, ako im olabaviš priču...”

Prvi doživljaj dva buduća velikana nogometa i svjetskih okvira. Dva prijatelja koji su takvi ostali iako je bilo onih koji su uobičajene čarke između bliskih suputnika (nogometnog) života koristili da ih pokušaju posvaditi. Prije 36 godina, uz razne mitove, razdvojili su im se putovi. Oživljena je suradnja u slavnim godinama Vatrenih. Nakon igračkih karijera, u novim im odnosima, upravljačkim (Boban) i trenerskim (Prosinečki), prijateljski odnos ažurira se u zagrebačkoj svakodnevici, uz belu i manje lamentiranje o nogometu.

Robert Prosinečki bio je fantastičan talent. U Crvenoj zvezdi (1987. - 1991.) igrao je svoj najbolji nogomet. I svijet ga je tretirao globalno najvećim u generaciji. Zato nije čudno kad ga je uz rekordan transfer (16 milijuna dolara) Real Madrid doveo, a na Bernabeuu ga kao novog lidera dočekalo čak 40 tisuća navijača. No, na najljepšem mu je sudbina okrenula leđa. Mnogi će uzrok potražiti u njegovu poroku, duhanu, kao okidaču brojnih pucanja mišića. Niz igrača imalo je slične teškoće, a da nisu bili pušaći. Što onda, genetika? Nekvalitetan trening? Površna zdravstvena njega? Sve pomalo? Nije više važno. Činjenica jest da je Prosinečki bio svjetski top talent kojeg su htjeli svi, a dovodili su ga, nakon CZ, Real i Barcelona. Bio je u Oviedu, Sevilli, a u drugoj inozemnoj eri u Standardu, Portsmouthu, Olimpiji. Paradoks je da je nakon kalvarije u Realu bio tretiran upitnim zbog trkačkog dijela. On, koji je u iskoraku sa Zvezdom bio pojam neumorne trke, visokog intenziteta uz izvanserijsku tehničku moć. Zato i je proglašen najboljim igračem Mundijala U-20 u Čileu, kao član šampionske reprezentacije Jugoslavije, uz kasnije suigrače u Hrvatskoj - Bobana, Šukera, Štimca, Jarnija, Pavličića, izbornika Jozića...

U nogometu 1990-ih događala se prva velika transformacija u korist taktičkog i fizičkog drila nauštrb tehničkog. Prosinečki je ostao dosljedan svom talentu i ideji nogometa. Čak i na osobnu štetu u očima trenera i medija. Kao i u životnim situacijama, ta osobnost je njegov evergrin. Uvijek svoj. Tip koji nikome ne predbacuje javno krivi odnos prema njemu. Nerijetko nekorektan odnos. Čak i vinovnici takvog odnosa su to uvijek javno komentirali, ali Žuti ne. Nije vidio smisla u tome. On zna što je istina, a drugi će ionako pričati svoje priče. Njemu je to prirodno ponašanje, izvorna boemština, a ne isforsirana, pozerska. Nerijetko u izrazu njegova lica, pogleda, stava... prepoznaje se nešto osimovski. Slični talenti i linije dosljednosti, izvan zborova trenutnih populizma, pa kome paše, a kome ne. Kad je odlučio u Hrvatski dragovoljac, išao je. Kad je odabrao engleskog drugoligaša Portsmouth, dao je najbolje od sebe i postao njegova ikona. Do kraja, 2004., u Zagrebu, igrao je nogomet kakav je volio. I objektivno, koliko je mogao...

Vrh domaće priče bio je zapravo povratak u Maksimir 1997. Doček podno Zapada europski, uz više tisuća euforičnih navijača. Predvodio je matični Dinamo, tada Croatiju, u dvije uzastopne Lige prvaka, uz domaće titule, ispunio se u modrom dresu deset godina nakon što je otišao...

Trenerska priča je ponešto drugačija. Dio Bilićevih četiri godina s Vatrenima, dionica sa Zvezdom i jedini trofej (Kup Srbije), pa selekcije Azerbajdžana, BiH, pa turski klubovi i, eto, sada i kvartovska priča, kakve on voli, u prvoligaškom Rudešu. Dat će maksimum što može kako bi doprinio napretku Rudeša. Punog srca, kako to uvijek čini, a vrijeme će pokazati za što će to biti dovoljno. No, primjećuju se neke zajedljive note, pretežno onih koji se više bave estetikama i teorijama savršenosti, nego suštinskim nogometom. Je, Žuti je atipičan, pa i u posturi bivšeg velikog igrača. No, izvoran je. Ne nameće, ne docira, voli nogomet i dok je u Realu, i dok je u kvartu. I kad ga zovu, i kad mu otkažu. I kad mu obećaju igrače za boljitak, i kad se suočava s posljedicama iznevjerenih najava, na svoju štetu. Trener uvijek prvi plaća. Kao i Žuti. Nikad se neće promijeniti jer život u skladu sa svojim uvjerenjima daje mu unutrašnji mir. Svjestan da mu neka ne pomažu. Pogotovo ona s kojima bi se nekome više dopadao. Nije on taj, “igrač”. Može li se tako O.K., a ako ne - svatko svojim putem. On uzdignute glave gore.

Tko ga pamti od prije (mladi dani) ili ne poznaje njegovu dimenziju, svejedno, Prosinečki je velikan nogometa. Jedan od najvećih koje je Hrvatska dala. Već je zato zaslužio respekt. No, u današnje vrijeme gubitka raznih vrijednosnih skala, zaslužio je i poštovanje što uvijek ostaje svoj, poštuje druge i ne širi gorčinu kad mu se ne uzvrati. Zatomljuje je u sebi, koliko god je to težak teret. Takav Žuti, čisti odnos, to je više od nogometa i prostih interesa. Baš zato navijamo da njegov novi povratak u HNL bude uspješan, u drugačijoj dimenziji, kao i 1997. Za brojne proste interesne namete HNL-a, doza romantike i nekih drugih doživljaja nogometa koje donosi Žuti, neovisno o sirovosti rezultata, uvijek je čista pozitiva...