Još 2016. godine, na Dinamovu adresu sletjela je prva ponuda. Romina, teška četiri milijuna eura. Dinamo je to odbio. Malo potom, u Maksimir su se javili, kažu, i Juventus i Man. City, svaki sa spremnim uplatama na pet milijuna eura. Vraćeno je odgovorom "hvala, ali ne, hvala..."
U tome času, Antonio Marin, o njemu je riječ, bio je novi "projekt" kluba; dečko s Folke, koji je plijenio talentom igrajući za starije generacije, bio je predodređen za velike stvari i velike transfere.
- On ima potencijal da postane bolji i od Riberyja - kazao je prije tri godine za 24sata i Zoran Zekić.
No, premda je nakon odlaska Brekala bio podcrtan kao "taj", prilike nisu dolazile, a Marin je na kraju, u rujnu 2020. godine otišao na posudbu u Monzu, Serie B ligaša pod paskom Silvija Berlusconija, i koji je imao pravo prvokupa za šest milijuna eura. No, tamo je odigrao samo sedam utakmica, nakon čega je proljeće odradio u Lokomotivi, a ljetos otišao u Šibenik. I tamo je, napokon, s 21 godinom na leđima počeo pokazivati zašto se svojedobno oko njega stvarao takav "hype".
Iskreno, početak njegova puta uvelike je podsjećao na još dva Dinamova "Ikara". Na Halilovića i Ćorića, kojima su kopačke bile oblijepljene dijamantima, a karijera posuta zlatom. Talent koji su imali, međutim, nije obrađen kako treba, a onda su uslijedili i prebrzi odlasci u inozemstvo, blizu suncu koje im je otopilo vosak na tim mitološkim krilima. I sada su tu gdje jesu, jedan u Birminghamu, drugi u Zürichu, obojica s neizvjesnim karijerama, koje su se sunovratile.
Marin je svojedobno podsjećao na novog "Ikara": talent koji nije obrađen, a kojem je put u inozemstvo popločan dobrim namjerama. Znate kako one okončaju. A sada u Šibeniku igra sezonu karijere, i brojkama, ali i partijama te gardom pokazuje da neće nestati poput repatice, poput Ikara otopljena perja, i utopljenom u nepreglednom moru izgubljenih nada...
- Antonio nije hahar, niti je iracionalnih želja. On je dobrica, koji je popravljen i servisiran, i sada, još kao U21 reprezentativac, spreman vratiti se na svoj put od kojeg ipak nije odustao. Shvatio je da netko ponekad mora ponijeti neki svoj križ - reći će jedan od ljudi bliskih Marinu.
A koliko saznajemo, nakon što se nije uspijevao nametnuti stožeru Nenada Bjelice, pa i Zorana Mamića, Željko Kopić proljetos mu je kazao da se na ljeto sigurno vraća u Dinamo, s kojim ga ugovor veže još dvije godine, a na istome tragu je i međugorska veza, iz čijih kanala curi informacija kako se "dokazao, i da mora dobiti priliku". Ako Čačić ostane trenerom, on bi rado blagoslovio te ideje. S Dinamom, međutim, nikada ne možete znati, sve se mijenja u sekundi, dosta će toga ovisiti i o transferima (Oršića, možda i Menala?), no Marin je nakon zaista uspješne posudbe na Šubićevcu na prijelomnici: ako mu Dinamo ne može jamčiti neku ozbiljn(ij)u minutažu, ovaj je put možda doista vrijeme za inozemstvo.
Ali s jednom, jednom i pol pravom sezonom u nogama, što je bolji naramak od one prazne vrećice otprije godinu i pol dana. U prilog mu ide i činjenica da je od 12 Dinamovih igrača na posudbi napravio najveći napredak, uz odlične brojke (osam golova, sedam asistencija), potkrijepljene dodatno činjenicom da je igrač s daleko najviše pretrpljenih prekršaja u ligi (117), te trenutačno, uz Ćurića, Livaju i Aliyua, najbolji dribler 1. HNL-a (54). Ujedno je i jedan od ključnih Bišćanovih igrača u pohodu prema Europskom prvenstvu.
Sudbina je htjela tako da je sada upravo on jedna od - Hajdukovih nada. Rođeni Zagrepčanin i dinamovac, igrač pod ugovorom Maksimira, jedna je od glavnih uzdanica splitske želje i ufanja. Premda niz nije dugačak, dapače, bilo je dinamovaca koji su znali zapapriti svome klubu. Kulenović je u pretprošlom kolu zabio gol za 1-1 s Lokomotivom, Nevistić je, na stranu pacerski gol na istoj utakmici, u onoj "nuli" na Maksimiru zakračunao svoja vrata i izbio "svojima" još dva boda, a prošle sezone svoje je dionice kontra "modrih" imao i Luka Menalo u dresu Rijeke...
Zabranjeno, dakle, nije. A je li ostvarivo? To ćemo vidjeti u nedjelju. Ove sezone, od velikih, zabio je Osijeku, što mu je bila svojevrsna satisfakcija, a tome je dodao i dvije asistencije kontra Rijeke, dok je "suh" protiv Hajduka i, zasad, Dinama. "Modri" su mu ponudili uzlet i pad, Monza surovi profesionalizam, Lokomotiva djelić prvoligaškog iskustva, a Šibenik povjerenje, i kontinuitet za kojim je vapio.
Upravo zbog toga, uvjeravaju nas, Antonio Marin u nedjelju neće igrati pod ručnom kočnicom. Želi se zahvaliti Šibeniku, ali i pokazati "svojima" koliko vrijedi. Takve je utakmice i sanjao. Utakmice koje odlučuju. Doduše, sada je u "krivom" dresu, ali možda je dio "cookie-fortunea", koji mora pojesti da vidi svoj papirić budućnosti.
Jučer se nije javljao, čujemo da se želi potpuno koncentrirati na utakmicu i kako bi se svaka izjava koju da, pogrešno mogla protumačiti. I to razmišljanje odaje zrelost. I opasnost za Dinamove nade. No, priča je sjajna, i intrigantna: Antonio Marin, dinamovac koji čuva hajdučke nade živima...
Tomislav Juranović