Hasan Salihamidžić i ja počeli smo zajedno trenirati, njegov otac bio je trener, baš je iz mog sela, ispričao je Dinamov trener Mario Kovačević (50) u podcastu Balkast, koji vodi Emir Delić.
Opisao je zašto navija za Sarajevo:
- Djed je nakon Drugog svjetskog rata došao u Sarajevo i tako je tata počeo navijati za njega. U mojoj rodnoj Jablanici rijetki su navijali za Sarajevo, uglavnom za Velež, Dinamo ili Hajduk. A tada su za Sarajevo igrali Safet Sušić, Predrag Pašić..., sjajna momčad i ja sam bio vatreni navijač i prije nego što sam došao živjeti u Sarajevo. Kad su pozvali dječake moje generacije da se prijave u klub, odmah sam se javio, igrali smo negdje iza nekog drveća na male golove i bio sam najsretniji na svijetu kad me trener zapisao u bilježnicu da dođem idući dan. Boris Živković došao je kasnije i napravio veliku karijeru, a dosta momaka iz moje generacije nisu postali profesionalni nogometaši zbog rata, koji nas je jako nas je poremetio.
Potom se prisjetio tih dana.
- U Sarajevu je bilo prekrasno živjeti, bio mi je to najljepši period života. I kad sam završavao treći razred trgovačke škole i počeo trenirati sa seniorima FK Sarajeva, počeo je rat. Teško mi je o tome pričati... Nastavili smo trenirati i tijekom rata, imao sam 16 godina, ali nije se mogao igrati ozbiljan nogomet. Koliko god je teško bilo živjeti, nogomet smo stalno igrali. I kad bi pala granata 100-200 metara dalje, prekinuli bismo pa odmah nastavili. Nije bilo lako doći do Skenderije pa smo neko vrijeme igrali po kvartovima. Puno turnira smo igrali u Skenderiji, 4+1, ja u ekipi sa svojim idolom Predragom Pašićem, naprijed je bio Ćelo, kojem nitko nije smio svirati faul pa smo samo njemu loptu gurali, haha.
Ali 1994. otišao je iz grada.
Muzurović i Pirić nisu me htjeli u prvoj momčadi
- Kad se prva momčad 1994. vratila s jedne turneje, na koju nemam pojma zašto nisam išao, treneri su bili Fuad Muzurović i Denijal Pirić (bivši igrač Dinama, nap. a.), rekli su mi da moram nekamo na posudbu. Imao sam 18 godina i presjeklo me. Konkurencija je bila velika, ali zaslužio sam biti u kadru, nisam htio na kaljenje, samo me Sarajevo zanimalo. I da me tad nisu htjeli poslati na posudbu, nikad ne bih otišao iz Sarajeva. Ali otišao sam busom do Jablanice preko Igmana, otišao sam do tetke u Zagreb pa do Austrije jer sam preko nekih kontakata došao do Ivice Osima, koji je vodio Sturm. Nisam tamo mogao konkurirati za prvu momčad s 18 godina, ali Osim mi je rekao da će mi pronaći nešto. No tada je stigao poziv Varteksova direktora Nevenka Herjavca, preko nekih ljudi iz Sarajeva, i s jednom torbom došao sam na stadion Varteksa. Tada je bila ekspanzija u Varaždinu, Anđelo Herjavec bio je vrhunski predsjednik, Nevenko direktor i nisam ni tamo mogao odmah upasti u momčad nego su mi rekli da odem na pola godine u Ludbreg pa će me, ako budem dobar, vratiti. Na drugu utakmicu Podravine došao me gledati varteksov trener Branko Ivanković i već na polusezoni bio sam s Varteksom na pripremama u Poreču. Bila je to sjajna momčad s Mrmićem, Vugrincem, Mumlekom, Dalićem, Toplakom... Borili smo se 1995./‘96. za prvaka, da smo u zadnjem kolu pobijedili Hajduk, osvojili bismo titulu, ali nije to Varteks mogao u tom trenutku... Otad sam i ostao živjeti u Varaždinu, upoznao sam današnju suprugu, koja je Varaždinka. I još dok sam igrao, završio sam za trenersku B licenciju i dok sam igrao za Međimurje, vodio sam njihove limače. Uvijek sam se vidio u tom poslu.
Ali trenerski mu je put bio težak.
- Bio je trnovit. U Međimurju sam vodio sve kategorije, od limača do seniora, ušao u prvu ligu, ali klub nije bio sređen pa sam se vratio u Varaždin i opet od limača, preko kadeta, pa me Tomica Kocijan uzeo kao pomoćnika u prvoj momčadi, kućni smo prijatelji. Pa je Varaždin zapao u velike probleme i 2012. se ugasio i ja sam opet krenuo sve ispočetka, od limača. Nema odustajanja. Nisam imao ni izbora, imao sam malu djecu, trebalo je obitelj othraniti. I kad sam 2014. sa seniorima Međimurja osvojio treću ligu, dobio sam šansu u Varaždinu, koji je htio ući u prvu ligu, tada je u klub ušao Dalić i ljudi koji ga danas vode, tad je krenula moja ozbiljnija kaijera. Ušli smo u prvu ligu i to mi puno znači jer nisam dao klubu kao igrač koliko sam htio, pa da im se na taj način, kao trener, zahvalim.
Kovačević: Život je prelijep, bez obzira na sve
Tu je karijeru nakratko prekinula teška bolest.
- Prelijep je život, bez obzira na sve probleme. Godinama nisam bio kod liječnika i nakon što se na treningu ujutro nisam osjećao dobro, mislio sam da je visok tlak, stres, ali uzeo me prijatelj za ruku i odveo na Hitnu. Ja nisam htio ići, ali on kao da je osjetio nešto. Na rutinskom pregledu liječnica je odmah vidjela nešto na plućima i to mi je spasilo život. Nije me bilo strah ničega, više mi je bilo zbog obitelji, roditelja, žene, djece... Ja sam vjerovao da će biti dobro. Ali svi su bili uz mene, nevjerojatnu podršku sam imao od svih. Nisam ni htio da priča izađe van, nespretno je izašla preko kluba, nisu namjerno... Dalić mi je pomogao jer me spojio s vrhunskim liječnicima i u mjesec dana bio sam operiran. Sad svaka tri mjeseca moram na kontrole. Cigarete? Počeo sam pušiti pred kraj karijere, kao trener znao sam zapaliti malo zbog nervoze, ali sad sam ih izbacio.
Ali bez obzira na rak pluća koji je prebolio, nije ni pomislio ostaviti se trenerskog posla.
- On je stresan, ali najstresnije mi je bilo dok sam bio doma bez posla. U NK Varaždinu su mi rekli da će mi dati neki drugi posao, zahvalio sam im se, dobro sam, pokušat ću još jedanput, tko zna koji put ispočetka. Sedam puta sam bio prvak nižih liga, bio sam spreman vratiti se na klupu Varaždina nakon operacije, ali nisu mi ponudili, iako je bio dogovor da ću se vratiti na klupu prve momčadi. Zašto? Ha, nije im bilo lako, moja bolest i to, pa opet mijenjati trenera... Ne zamjeram nikome, vjerovao sam da ću dobiti ponudu, možda je i meni bilo dobro promijeniti sredinu, bio sam spreman opet krenuti ispočetka, od limača i županijskih liga, ali pozvao me Slaven Belupo.
I podigao ga je sa začelja.
Slaven Belupo su suci zakidali
- Nismo imali sreće i neke su sudačke odluke bile protiv nas, ali bili smo uporni. I ja sam iznenađen da smo u tako kratkom periodu se toliko podigli i posebno me raduje da smo zabili puno golova jer moje je poimanje nogometa napadačko. Moja energija i životna priča išli su tako. Najlakše je sagnuti glavu i pustiti da te udaraju, i moj prethodnik (Ivan Radeljić, nap. a.) stradao je, a nije trebao, jer puno je bilo sudačkih pogrešaka. Ali ja sam rekao dečkima u svlačionici ‘Pa što ćemo se već predati, a tek je pet kola odigrano?!‘ Moramo biti prijatelji, podrška jedan drugome, puno je igrača, nije to lako povezati, ali kad su na prvoj utakmici vidjeli da ima uporišta u tome što govorim, prihvatili su. Izgubili smo od Osijeka 1:0 i dobro smo igrali, pa je došao Dinamo i dobili smo 4:1, nakon što Slaven dugo nije dobio Dinamo. Samopouzdanje se podiglo.
Koji biste veliki hrvatski klub najradije vodili, pitao ga je voditelj, snimajući intervju prije nego što je Kovačević postao Dinamov trener.
- Podjednako sam volio i cijenio Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek. Ja navijam za Sarajevo i nisam razmišljao koga bih radije vodio u Hrvatskoj, to su najveći hrvatski klubovi i bila bi čast voditi bilo koji od njih.
I njegov prijatelj danas vodi njegov najdraži klub Sarajevo.
- Sa Zekićem sam dvije godine bio u trenerskoj školi, i s Krunom Rendulićem, pa sam s njima najbolji.
A u HNL-u se najviše divio dvojici igrača:
Nekad si bio sretan da te trener malo ‘klepi‘
- Igrao sam u Dubrovniku na humanitarnom turniru protv Livaje. Kad ga uživo vidiš... On i Baturina su klase, igrači kakve obožavam, koji rade razliku i uz koje navijači uživaju.
Zlatka Dalića upoznao je u Varaždinu.
- Prije rata gledaš svjetska prvenstva, te prvake... pa mi još nismo ni svjesni što je Zlatko napravio. Svojim radom, detaljan je, dobio je priliku u pravom trenutku, sve je zaslužio. Prošao je trnovit put da pokaže da je vrhuski stručnjak. Zašto ne bi ostao i nakon SP-a?! Dok god ima motiva... Ne vidim tko bi bolje radio taj posao od njega u ovom trenutku.
Ispričao je i kako je odbio ponudu iz Saudijske Arabije.
- Nisam pronašao sportski motiv. Imao sam avionsku kartu, zvao me klub u kojem je i Dalić počeo, bili su u drugoj ligi, novčano je bilo dobro, ali sve je bilo na brzinu. Ljudi u Slavenu su mi rekli da odem ako želim, neće se nitko ljutiti, malo su mi poboljšali uvjete, dakako ni blizu onoga što su nudili Saudijci, ali sportski je motiv presudio. A ponuda i novca će biti još...
Usporedio je i trenere dok je igrao s današnjima.
- Mojoj generaciji trenera to je najgore, jer učili su nas metodama koje danas ne prolaze. Nekad si bio sretan da te trener malo klepi, ja nisam smio reći zdravo nego dobar dan... Tražim poštovanje, ali i prijateljski odnos. Drugačije je, da ja radim kako su mene učili, ne bi bilo dobro. Nije poanta da nekoga udariš nego ih učiš da budu bolji ljudi, ne samo nogometaši. To je moj način upravljanja igračima. Nije lagano, ali snalazim se. Nogometaši nisu razmaženi kao što ljudi govore, nije lako biti nogometaš.
Na kraju je otkrio i koja od najjačih liga mu najviše odgovara:
- Volim njemačku ligu jer tamo nema kalkuliranja. Vodiš 2:0 ili 3:0, ideš po četvrti gol. Taj stil mi odgovara. A najviše volim dortmundsku Borussiju, i zbog Edina Terzića i Jürgena Kloppa.
Komentari (2)