Zoran Zekić predstavio se studentima i profesorima Sveučilišta Sjever u Koprivnici na tribini koju su vodili profesori Ivona Čulo i Krešimir Lacković. Pričalo se o nogometu i životu, a sat vremena s trenerom Slavena Belupa brzo je prošlo.
- Trener sam već 15 godina i mogu reći da je jako lijepo kad radiš s mladim ljudima, a još je ljepše kad ti mladi ljudi imaju želju, energiju i pozitivu, i nekakav kućni odgoj. Onda i ja barem mislim da ostajem više mlad zbog njih. Uživao sam igrajući nogomet, ali puno više uživam u ovoj ulozi, jer je puno odgovornija i na kraju krajeva donosi mi više radosti – kazao je Zekić.
Imao je i savjet za studente.
- Kad nešto voliš, ne trebaš birati svoje zanimanje zbog financija. Ako kreneš nešto raditi isključivo zbog novca, kad-tad ćeš biti nesretan, i s te strane je meni Bog dao da radim nešto što obožavam. Tata mi je umro kad sam imao dvije godine, a mama je radila posao koji je morala da bi prehranila obitelj. Ali kad radiš nešto što ne voliš i što te ne ispunjava... Ja radim posao koji me ispunjava. Nažalost, prečesto mi generira i raspoloženje. Kad izgubim utakmicu, tri dana ne razgovaram s nikim, niti spavam, niti jedem. Apsolutno me svi iritiraju, i tu moram još malo poraditi na sebi...
Zekić inače voli čitati knjige, pa i u busu kad je na putu, a manje je poznato da piše i poeziju.
- Volim pisati, nekad više, nekad manje, ali to baš relaksira. Ali nisam još nijednom svom igraču napisao pjesmicu, tako da mislim da je sad pravo vrijeme – nasmijao se.
Što kažete na predrasude o nogometašima i njihovoj navodnoj sklonosti manekenkama i skupim automobilima?
- Ima dosta predrasuda, iako mislim da su ti dečki često i sami krivi. Nemam društvene mreže niti znam što bih tamo radio, ali je danas sve nekako brzo dostupno. I oni su dostupni, i te cure koje kontaktiraju s njima su dostupne, i zapravo se tu nitko oko nikoga ne trudi. Rekao sam svojim igračima da bi volio da dođu do situacije da se zaljube, ali da se moraju malo potruditi oko cure. Volio bih vidjeti kako bi to išlo.
Što je presudno za uspjeh nogometaša?
- To nije tajna. Talent je nekih 10 do 20 %. To je odlična polazna točka, i onaj tko shvati da mu je to vrlina, tko je karakterno jak i spreman istrpjeti sve moguće probleme, taj može uspjeti. No, u nogometu zaista nije lako uspjeti, ali prije svega bitni su karakter, odricanje i vjera u vlastite sposobnosti.
Koliko privatno neslaganje između igrača može utjecati na kvalitetu timske igre?
- Utječe, i to jako. Imao sam situaciju u Šerifu gdje su se dva igrača zaljubila u istu curu. Bilo je dosta netrpeljivosti između njih dvojice, jer je i nju jedan dan zanimao jedan, drugi dan drugi, onda njih dvojica jadni više nisu znali što će. Bilo je to dosta teško, saznao sam za to. Što je najgore, bili su mi jako bitni igrači. Razgovarao sam s njima i lijepo i malo manje lijepo, i prošlo je to. Ako svlačionica nije homogena, treneru je jako teško. Ista je stvar ako je obitelj disfunkcionalna, onda nije lako nikome. Razlika je samo u tome što to obitelj može sakriti da ostane između četiri zida, a kod nas se to vidi svake subote, da li jesmo ili nismo.
Otkrio je Zekić još jednu zanimljivost iz Šerifa, moldavskoga kluba iz Tiraspola, grada u Pridnjestrovlju.
- Pola godine smo pratili igrača, i uspjeli smo ga nagovoriti da dođe. Došao je u kamp, sve mu je to bilo lijepo, ali su ga ovi moji prije potpisa ugovora odveli u grad, na kavu. Kad je vidio grad, nikad se više nije vratio. Teško se bilo probijati. Isto tako i u Belupu imamo dosta stvari koje je teško probiti, ali kad ih probijemo, bit će puno lakše.
Kako vam je živjeti u Koprivnici?
- Meni je lijepo, mirno mi je. Ne nedostaje mi ništa. Šok mi je kad dođem u Zagreb, ono što ovdje obavim za sat vremena, tamo mi treba četiri ili pet sati. Mislim da ljudi ovdje mogu lijepo živjeti, da mogu imati lijepe poslove, da mogu biti zadovoljni, a svatko rezonira na svoj način. Meni je dobro. Što se tiče kluba, nedostaje mi malo ambicije, više izazova, ponekad i neka svađa, jer ovdje je uglavnom, izgubiš ili pobijediš ‘‘a, bu dobro, kaj sad‘‘. I tu se malo pokrećemo, nadam se da će to biti još bolje i na puno višoj razini. Nadam se da će taj stadion ipak biti i malo veći, ne zato što dolazi publika nego da ljepše izgleda, i da će nam djeca, prije svega, imati bolje uvjete rada.
Što biste voljeli ostvariti u sljedećih pet do 10 godina?
- Bit ću sretan da se sutra probudim. Jer čovjek radi planove, a onaj gore ti se smije. Nisam nikad ništa planirao u životu. Pokušavam raditi najbolje što mogu, bit će kako će biti, a ja ću dati sve od sebe da to bude dobro.
Prije odlaska u Kamen Ingrad igrali ste Drugu ligu u Otoku i ozbiljno razmišljali o prekidu karijere. Što se tada dogodilo?
- Mislio sam da više neću igrati nogomet, jer što god napraviš, jednostavno ne ide. Nitko te ne plaća, varaju te, tuku te, ali teško ti se toga svega odreći. No, to je život, ja zbog toga ne patim, niti mi je žao što je to bilo tako. Nije bilo novca, a ja sam se oženio i dobio dijete dosta rano. Mislio sam da sam ja zreo tip koji sve to može odraditi, ali sam shvatio da nemam pojma o životu, niti znam što ću sutra napraviti. Gledaš to malo dijete za koje si odgovoran, a zapravo si ti veće dijete nego što je to dijete. Ali dobro, hvala Bogu, prošlo je i to.
Danas mu je sin na petoj godini medicine, a ističe kako mu je supruga bila ključna u odluci da ostane u nogometu.
- Bila je dosta kategorična. Rekla mi je da druge stvari uvijek mogu raditi, a da nogomet mogu igrati još neko vrijeme. Puno ti znači kad pored sebe imaš osobu koja te razumije i koja ti je podrška. A dobro, nisam je ni odabrao bez veze... Makar, to je najveća laž u životu, da muškarac odabere ženu – istaknuo je Zekić.