Turbulentnu sezonu imao je Slaven Belupo. U sezonu je uprava koprivničkog prvoligaša krenula s prvim inozemnim trenerom u povijesti, na klupu je sjeo Ricardo Moniz. Nizozemac je imao dobre reference, jamčio je napadački nogomet i to je trebalo biti nešto novo i drugačije, no nije ispalo baš najbolje.
Ljudi koji su odabrali Moniza zanemarili su njegovo nepoznavanje prilika u hrvatskom nogometu, kao i igrača i drugih momčadi. Doduše, nisu mu složili ni neki osobito kvalitetan roster jer je tijekom ljeta bilo puno migracija (kao i inače!), pa je tek kasnije napravljena doselekcija dovođenjem Ivana Lepinjice, Adriana Libera i ostalih.
Neki tvrde da je upravo Monizov ofenzivan nogomet zaslužan za inozemni transfer Ante Crnca, za kojeg je poljski prvak Rakow platio 1,3 milijuna eura odštete. Kasnije je u zimskom prijelaznom roku prodan i Arbër Hoxha u Dinamo za milijun eura i tako je napunjena blagajna, osiguran je novac za redovitu isplatu plaća i drugih davanja, postignuta je, dakle, određena kratkoročna stabilnost.
Međutim, problem je bio u tome što su Hoxha i Crnac bili i ponajbolji Slavenovi igrači, oni koji su radili razliku u suparničkoj trećini, a takvi su danas ipak najviše na cijeni. A za njih nisu dovedene odgovarajuće zamjene, odnosno igrači koji bi nadomjestili njihov učinak, ali i značaj za momčad.
Ako se vratimo malo dalje u prošlost, nekad je Slaven Belupo predstavljao klub koji redovito plaća ono što je dogovoreno, i to je bila činjenica koja je igrače privlačila u Koprivnicu. Međutim, vremena se mijenjaju, a mijenjaju se i ljudi. U današnje vrijeme isplate su redovite u većini klubova, pravila su pooštrena, pa je time Slaven izgubio jedan od svojih aduta. Određeni hendikep predstavlja i činjenica da je Koprivnica ipak relativno mali grad, da nije povezan sa Zagrebom ni brzom cestom ni autocestom.
Iako je riječ o lijepom, mirnom gradiću idealnom za obiteljski život, nogometaši u današnje vrijeme traže i nešto više. Tako se u razgovorima s ciljanim pojačanjima nerijetko zna dogoditi da oni uopće ne žele ni razgovarati o novcu, jer ih igranje u Koprivnici, pred još uvijek samo jednom tribinom, uopće ne privlači.
A nije ni da Farmaceuti plivaju u novcu. Po platežnoj moći spadaju na samo dno SuperSport HNL-a, većina klubova je ispred njih, neki i miljama, poput velike četvorke. Sve su to razlozi zbog kojih se igračima baš i ne ide u Koprivnicu, a k tome klubu nedostaje i dugoročnija strategija, već se godinama sve svodi na to da se nekako očuva prvoligaški status i da se nekoga proda kako bi se napunio proračun za novu sezonu.
I to je zapravo Slavenova realnost od koje će teško pobjeći i u budućnosti. Naravno, dalo bi se nešto napraviti poboljšanjem sportske politike, organizacijom skautske službe i značajnijim promjenama u nogometnoj školi, a to opet veže i pitanje infrastrukture, željenog trening kampa, nepostojanja učeničkog doma itd.
Kad bi se i napravili pomaci u određenim područja, teško da bi to moglo jamčiti iskorak u rezultatskom smislu jer danas novac određuje gotovo sve. Razumljivo je nezadovoljstvo dijela publike i lokalne javnosti koja bi htjela da Slaven opet igra Europi i pobjeđuje velikane, no realnost govori da je u ovim uvjetima i izboreni opstanak zapravo uspjeh. Bez privatnog ulagača koji bi uzdigao Farmaceute teško će se dogoditi taj iskorak kojeg svi priželjkuju...
Novac je sve teže namaknuti, no istodobno postoje i drugi klubovi koji sa sličnim sredstvima ostvaruju bolje rezultate, primjerice Varaždin. Mogle su se iz Slavena Belupa čuti i najave o borbi za Europi sljedeće godine, no vjerojatno je puno realnije da je pred koprivničkim prvoligašem sezona teške i mukotrpne borbe za opstanak.