Nekada je povremeno trenirao s Marcom Reusom, a možemo se malo zaigrati pa reći da je ovog vikenda na trenutak tako i izgledao. Ne zbog svijetle kose, već majstorije u 67. minuti kojom je donio 1:0 pobjedu Varaždina u srazu s Hajdukom, prvu u Splitu nakon četiri godine. Trzaj udesno i “raketa” u suprotni Buljanov kut bili su dovoljni za varaždinski trobod, a strijelac Domagoj Drožđek potom je postao i glavni lik rijetko viđene scene - kao igrač suparničke momčadi zaradio je aplauz čitavog Poljuda.
- Iznenadio me pljesak navijača, to se ne događa svaki dan i zaista im veliko hvala na tome. Drago mi je da se moj rad isplatio. Jako dobra utakmica, taktički smo odigrali fantastično i nagrađeni smo pobjedom. Dobar kolektiv uvijek izbaci jednog strijelca, svi smo lijepo odigrali, a ja sam, eto, izašao najsretniji - govori nam krilni napadač, rođeni Varaždinac čiju su dosadašnju karijeru, osim hrvatskih, obilježili njemački i čak južnokorejski travnjaci.
No, ostanimo još malo u granicama SuperSport HNL-a. Ukupno ste protiv Hajduka odigrali 12 utakmica, postigli četiri gola i tri asistencije. Više ste zabili jedino protiv Gorice (7). Očito vam Bijeli leže, imate li protiv njih kakav poseban motiv?
- Nemam, svaka utakmica nosi tri boda, pa tako i ova protiv Hajduka. Lijepo je igrati protiv najboljih, ali nemam poseban motiv jer znam da je svaka utakmica podjednako važna - navodi 28-godišnjak.
Može li Varaždin izvesti nešto slično u nadolazećim izazovima s Rijekom, Istrom i Osijekom?
- Siguran sam da možemo ponoviti dobre predstave. Završetak je sezone, mislim da u sljedeće tri utakmice, između ostalog, klub može saznati više o tome na koga će računati u sljedećoj sezoni.
Odbio dva Hajdukova testa
Završetkom aktualne sezone istječe vam ugovor, imate li kakve planove?
- Imam, ali o tome ne bih još govorio. Mogu reći da sigurno neću žuriti, malo sam pametniji nego ranije. Moje najbolje vrijeme tek stiže, kažu da od 29. do 34. godine dolaze najbolje nogometne godine, tako da si neću dozvoliti neku pogrešnu odluku. Još je rano govoriti o tome, prijelazni rokovi nisu ni počeli, na redu je i Europsko prvenstvo...
Vaši nogometni putevi tjeraju nas da se vratimo na temu Hajduka. Tamo ste 2016. bili na probi i odigrali prijateljsku protiv Žalgirisa. Kako se odvijala ta priča, niste prošli?
- Nije baš sto posto točno da nisam prošao, nikada mi to nisu rekli. Tamo sam bio tjedan dana, trener Marijan Pušnik i tadašnji sportski direktor Mario Branco nakon Žalgirisa su mi rekli da bih trebao na još dvije prijateljske utakmice. Nisam to želio prihvatiti, tamo je bilo testova kakve u životu nisam vidio. Od skoka u vis i dalj pa nadalje... No, kada te klub želi, onda se sve to odvije u nekoliko dana... Nije da me Split nije mamio, no u to vrijeme sam bio klinac, malo i lud. Zvalo me dosta klubova, a Hajduk je jedini na čiju sam probu pristao, prije toga sam si rekao da je to prvi i zadnji put da ću ići na probe. Tako da, učinio sam nešto protiv samog sebe, onda nisam prihvatio te dvije prijateljske utakmice i rekao sam si da se vraćam u Varaždin, tada u treću ligu. Zašto? Jer vjerujem da svatko tko ima talent ili je dobar, s vremenom dosegne određeni nivo.
Prethodno ste nepune tri godine proveli u Borussiji Dortmund, dovela vas je iz omladinskog pogona Dinama, koji vas nije vezao ugovorom?
- Da, ali prvih godinu dana uopće nisam mogao igrati. Sportski još nismo ušli u Europsku uniju, takva je nekakva priča bila i dugo sam čekao sve potrebne papire. U klubu je bila odlična atmosfera jer prethodno su bili prvaci Njemačke, a te sezone završit će u finalu Lige prvaka. No, ja sam se uglavnom frustrirao zbog tih papira.
Prioritet su bile financije
Prije punoljetstva našli ste se u jednoj od najboljih razvojnih sredina svijeta, zatim igrali i Ligu prvaka za juniore te drugu momčad. Kakva je tada vizija jednog mladog nogometaša?
- Tamo želi doći cijeli svijet. No, Borussia nije pod pritiskom da mora izbacivati puno mlađih igrača kao hrvatski klubovi. Izbacuju samo one koji su, karikiram, 20 klasa iznad. Meni je tamo bilo dobro, ali i dan danas mislim da sam zaslužio malo više jer sam imao vrhunskih utakmica.
Jeste li imali kakvog kontakta s Jürgenom Kloppom i kasnije Thomasom Tuchelom?
- S Kloppom ne, a Tuchel je taj koji nas je zvao na treninge. Često me znao pohvaliti, na svaki dobar potez vikao bi “Bravo Doma!”, to je sve što sam uspio zapamtiti, ha, ha.
Tada je i Edin Terzić djelovao u omladinskom pogonu...
- Da, Edin mi je bio sve! Najgore što se moglo dogoditi je njegov odlazak iz kluba. Pričao sam s njim, rekao je kako vjeruje da je odlazak u Bešiktaš kod gospodina Slavena Bilića pravi potez i da će tamo puno naučiti. To je i napravio, bilo mi je jako drago zbog njega, a meni je ispalo tako kako jest. Da je Terzić ostao u klubu, možda bi to bila drukčija priča. Od prvog dana me podržavao, usmjeravao i davao vrhunske savjete. Drago mi je zbog njega i njegovih uspjeha, već je veliki trener, a vjerujem da će biti još veći.
Drugo inozemno iskustvo bio vam je Busan IPark, povijesno četverostruki prvak Južne Koreje, a u vrijeme vašeg dolaska (veljača 2021.) drugoligaš. Prava rijetkost za hrvatske nogometaše, što vas je motiviralo na tu destinaciju?
- Nemam problem otvoreno reći da su mi tada prioritet bile financije, to mi je bilo najisplativije. Rekao sam si, dvije godine i to je to, nije mi bilo žao ni jedne sekunde. Taktički je to potpuno drukčiji nogomet. Tada je bilo vrijeme korone, čim sam došao, odmah dva tjedna u karantenu! Mjere su bile strašne, godinu i pol ništa nije radilo, svugdje ulazite putem QR koda... Onda krene sezona i ponište mi jedno pet golova u 12 utakmica, kao da baš nisu htjeli da zabijem, ha, ha. U prvoj sezoni bili smo na jedan bod od play-offa za prvu ligu, u drugoj su se gurali mlađi igrači i nije baš ispalo dobro. Teško razdoblje, no upoznao sam fenomenalne ljude, a i inače me interesiraju kulture i različitosti. Korejci su zaista fascinantni.
Je li istina da djeca odmah po rođenju imaju godinu dana, konobari su roboti, a studenti se po završetku fakulteta nagrađuju plastičnim operacijama?
- Da, sve točno. Plastične operacije jako su popularne, iznenadilo me koliko puno Korejci brinu o izgledu. Stalno se mažu kremama, mislim da su čak i oslobođeni jednog dijela poreza da bi imali za kreme. Stvarno nisam mogao vjerovati u tu kulturu mazanja - poručit će Drožđek uz smijeh, pa nastaviti u sličnom tonu.
- Jesam li uhvatio nešto korejskog? Ma ne, imali smo svoje prevoditelje, možda sam znao pokoju psovku pa se zezao u svlačionici.
Podrška Tomića i Šikića
Gdje god ste bili, na kraju biste ponovo došli na varaždinsku adresu, tako je bilo i u razdoblju između Borussije i Koreje. U Varaždinu ste bili najbolji strijelac druge lige 2017./18., zatim Lokomotiva, a onda opet posudba u Varaždin.
- Ljudi možda ne znaju da me Varaždin tražio još onog ljeta kad se vratio u prvu ligu 2019., zvali su me nazad i rekao sam treneru Lokosa Goranu Tomiću da želim ići jer volim taj klub. On to nije želio, pa sam tamo završio tek na zimu. Tomić je sjajan trener, cijenim njegovu podršku, kao i Božidara Šikića. No, nikada nisam mogao prihvatiti da sam 12. igrač, uvijek me to mučilo u karijeri. Bio sam mlad i nisam se znao ponašati u tim situacijama. I danas me u Lokomotivi uvijek lijepo dočekaju.
Mora da je ta veza s rodnim Varaždinom ipak neraskidiva?
- Od malena sam išao na svaku utakmicu Varteksa, to je bilo pod obavezno. Kao klinac sam bio s navijačima i volim reći da sam navijač navijača, svih ljudi koji se bore za lijepe uspomene koje Varteks posjeduje - podvući će Domagoj Drožđek.