Djelovao je toga dana možda i presamouvjereno za nekoga tko dolazi na klupu kluba čija je situacija u tom trenutku, blago rečeno, turbulentna. Već osigurani naslov zamalo je izgubljen, pao je i treći trener u sezoni, a Dinamo je prvak postao nakon - poraza od Rudeša. Zato što je Rijeka slučajno kiksala, inače bi i u zadnjem kolu bila “vatra”. Teško se sjetiti prvaka koji je naslov osvojio u tako tužnom, depresivnom, neperspektivnom ozračju. Ali Bjeličin glas bio je optimističan, svjež:
- Došao sam u Dinamo napraviti velike stvari.
Iako bi čovjek pomislio da je stigao neupućen, neki su se možda i hvatali za glavu kad su čuli što priča u tom teškom trenutku, ali nedugo poslije shvatili smo da je on, možda i jedini, znao o čemu priča. Znao je s kakvim igračima raspolože, vjerovao je u svoje trenersko znanje i instinkte, u jednom od prvih intervjua kazao je:
- Ovo će biti drugačiji Dinamo. Gledat ćete borbenu momčad, igrače koji idu na svaku loptu, bacaju se na glavu, stvorit ću u Maksimiru takvu momčad!
Nije rekao želio bih ili trebao bih, nego - budem. Puno se toga istovremeno događalo na našem nogometnom i okolnom nebu. Nepravomoćna presuda Zdravka Mamića, glavnog Bjeličina zagovornika i najzaslužnijega za njegov dolazak, zatekla je u Međugorju, a Hrvatskom je ubrzo zavladala srebrna groznica, potpuno ludilo. Bjelica je, vidjeli smo poslije, iz svih tih događaja koji su mogli i drugačije utjecati na Dinamovu sezonu, izvukao maksimum. U takvim trenucima kad se stvari okreću i kad vladaju emocije, nikad ne znaš u kojem će smjeru priča otići. U neke nove turbulencije ili u potpuni delirij. Znate kako je, uvijek ima onih koji čekaju krivi korak.
Međutim, nogometna euforija s reprezentacije ubrzo se prebacila na Dinamo, bila je vjetar u leđa u toj povijesnoj sezoni. Ali ne bi bio da nije bilo rezultata, da nije bilo momčadi koja se baca na glavu, koja je “neki drugačiji Dinamo”. Bjelica je od prvog trena znao put, promijenio u godinu dana Dinamo za “ne prepoznati”. Opet su se od jutra čekale ulaznice za europske utakmice, maksimirske tribine bile su pune, klub o kojemu se zadnjih godina više pričalo u izvannogometnim temama, opet je u postao “in” zbog nogometa. Neki igrači čiji su dolasci bili ispunjeni skepsom, poput Dilavera, Leovca, Šunjića, Oršića, Petkovića... odjednom su postali igračine, reprezentativci. A plave bluze kojima se nekad zviždalo nakon 15 minuta, ako nisu zapucale na gol, sad imaju podršku do zadnje sekunde, progleda se kroz prste i kad je 0:0, kao što je nedavno kazao Mario Cvitanović, “u godinu dana promijenio se čitav mentalitet u Dinamu i oko Dinama”. Uz pomoć raznih okolnosti, ali uz čvrstu režiju Nenada Bjelice.
Puno je stvari danas neizvjesno u Dinamu. Polemizira se kako se točno vodi, tko ga vodi i tko ga sve želi voditi. I s kakvom idejom. I dok se svi oni javno ili “ispod žita” šamaraju, jedini čovjek pred kojim svi oni stoje mirno jest - Nenad Bjelica. Tri, možda tri i pol stupa Dinama pod njegovim su rukama, uz nadu da će nakon europskog proljeća još jednom u Maksimir dovesti i Ligu prvaka. I nastaviti tu euforiju i pozitivu, zadržati nogomet u prvom planu. A još ako Lovro Majer iduće sezone postane što je ove bio Dani Olmo...