Šibenski Splićanin Ante Žaja nije kao direktor Hajduka (te bivši nogometaš Šibenika i splitskog prvoligaša) nikad gledao ligašku ili kup-utakmicu Splićana s njegovim Šibenčanima! Kad bi se Bijeli i Narančasti sreli u nekoj službenoj utakmici, on bi požurio u svoju šibensku vikendicu, te putem radioprijemnika osluškivao kretanje rezultata.
- Bježao sam od tih utakmica, jer nisam znao kud s emocijama. Šibenik je moj rodni grad, a Hajduk i grad Split su mi dali sve ili gotovo sve. Na splitskoj adresi sam više od pedeset godina - pričao nam je nekadašnji branič, kojega su zbog oštre igre Splićani, po uzoru na poznatu marku žileta, sa simpatijom zvali Silver.
Slično razmišlja i njegov sin Marko, bivši prvak svijeta u kickboxingu, koji je zakleti torcidaš, ali ne bježi od svojih šibenskih korijena ili svoje je troje djece krstio u šibenskoj katedrali svetog Jakova!
Ivić kao poveznica
Anti i Marku nikako ne idu u glavu (polu)oružani sukobi Torcide i Funcuta i rivalitet Šibenika i Hajduka na granici snošljivosti. Posebice incidenti, poput onog, što se zbio na lanjskoj kup-utakmici istih suparnika, kad je stara šibenska gradska jezgra bila više nalik na neko srednjovjekovno ratište nego na magnet, koji sve više privlači turiste u Krešimirov grad.
Ne vjerujemo da bitno drugačije od Ante i Marka Žaje razmišlja i nemala skupina igrača, koji su u prošlosti ponosno nosili dresove oba najpopularnija dalmatinska kluba. Ne bi bilo baš lako sastaviti najbolju momčad od više od 20 nogometaša, od kojih neki, nažalost, nisu više među živima: Pralija, Slavica, Blažević, Sirković i Poklepović (vratari), J. Bulat, S. Bilić, Lemešić, Pauk, Luketin i Žaja (obrana), Cukrov, Luštica, L. Bonačić, Računica i Aralica (vezisti), Rukavina i Jurišić (polušpice), Erceg, N. Kalinić, G. Tomić i Nadoveza (napadači)…
- Osobno bih volio da se vrate vremena, kad je Hajduk rado odlazio na prijateljske utakmice na Šubićevac. Iz dva razloga. Šibenik nam je bio najbolja proba pred velike europske utakmice. Na taj način smo i financijski pomagali susjedu, jer bi naša prijateljska nadmetanja okupljala i 4-5 tisuća prijatelja nogometa. Ta praksa je bila posebno učestala za vrijeme predsjednika Tita Kirigina i trenera Tomislava Ivića. Tito je silno cijenio Šibenčane, a Ivić je za Šubićevac bio emotivno vezan. Šibenik mu je bio prvi ozbiljni trenerski posao u karijeri - opet će pomalo sentimentalno Ante Žaja.
