Ne moramo ponovno naglašavati u kakvim je okolnostima i s kakvim teretima na leđima Zoran Mamić preuzeo Dinamovu klupu prošlog ljeta. I to još nakon Nenada Bjelice, u tom trenutnku najuspješnijeg Dinamova trenera zadnjih puno godina, prvoga koji je uspio prezimiti u Europi, čija je momčad jako dobro igrala u Ligi prvaka i koji je srušio neke barijere koje su dotad bile normalne za Dinamove domete. Tada je malotko očekivao da će nešto više od pola godine kasnije Zoran Mamić biti na korak da dostigne taj Bjeličin rezultat.
Pogotovo nakon poraza u Budimpešti i ispadanja iz Lige prvaka. Tada se činilo da će momčad krenuti silaznom putanjom, forma je bila promjenjiva, igra ne odveć privlačna, a rezultati prosječni. Međutim, od tada Dinamo nije izgubio nijednu važnu, presudnu utakmicu. Porazi od Osijeka u Gradskom vrtu, od Rijeke i Šibenika u Maksimira neugodni su i pokvarili su Dinamove planove u HNL-u, ali nisu bile ključne, prijelomne. One koje su to bile, u Europi i prvenstvu, Mamićev Dinamo riješio je u svoju korist. Počevši od one utakmice s WAC-om...
Moguć iskorak više
Nakon dva remija bez golova s Feyenoordom i CSKA, u kojima Dinamo nije blistao, stigao je taj “korona-derbi”, Zoran Mamić nije bio na klupi, ali je pripremao utakmicu. Zabio je Atiemwen za pobjedu i lansirao Modre prema drugom krugu, a onda u Klagenfurtu i Rotterdamu, te protiv Moskovljana u Zagrebu, Modri su i potvrdili visoke europske ambicije. Zakomplicirali su Dinamovi nogometaši sami sebi život u HNL-u ovog proljeća, ušli u derbi s Osijekom u Maksimiru u “egalu”, dali krila Osječanima. No, kad je bilo “stani-pani”, prošle subote, Dinamo je genijalnošću Oršića slavio 1:0, otišao na tri boda prednosti, dobio samopouzdanje za Krasnodar. I onda opet, u važnoj utakmici, u kojoj je ulog bio velik, Dinamo je bio pravi. I pobijedio. U samo četiri dana Mamić je pobijedio Bjelicu i onda došao na korak do ponavljanja njegova velikog europskog pothvata. Prolazak preko Rusa u Maksimiru značit će osminu finala Europske lige, tamo gdje je Dinamo s Bjelicom bio i prije dvije godine. Uz mogućnost da, s dobrim ždrijebom, Modri naprave još iskorak više.
Naravno, nisu svi Mamićevi potezi bili točni i precizni, bilo je tu u nekim trenucima improvizacije i lutanja, međutim, u zadnje vrijeme povukao je nekoliko trenerskih poteza, koji su se pokazali dobitnima. Prije svega, čekao je Brunu Petkovića, imao je povjerenja u hrvatskog reprezentativca, kad baš i nije bio u pravoj formi. Mario Gavranović jesenas je bio u velikoj formi, najbolji je Dinamov strijelac, ali unatoč tome, u ove dvije velike utakmice, Mamić je odlučio u prvi plan gurnuti Petkovića. Ne znamo kako bi bilo da je stavio Gavranovića, ali s Petkovićem je, definitivno, pogodio. A napadač Vatrenih vratio mu je u najvažnijem trenutku.
Kastrati u drugi plan
Kao i Petkoviću, vjerovao je Mamić i Ivanušecu. Dobro, u veznom redu na tim pozicijama i nema puno rješenja, pa i nije imao neki veliki izbor, ali svakako je i u njega imao povjerenja. Jer, Ivanušec je oscilirao, tražio formu, nikako da ulovi kontinuitet. Mamić je odlučio maknuti u drugi plan Kastratija, koji se očito nije nametnuo, vjerovati Ivanušecu i na krilu i u sredini, a on to u zadnje vrijeme vraća sve boljim igrama. Ivanušec ulazi u formu, dobiva na sigurnosti, sve je bolji u defenzivi, jedino ga još neće gol. No, možda proradi kad će biti najbitnije...
Treći je potez - Atiemwen. Tu je, treba priznati, bilo i spleta okolnosti. Naime, nisu u Dinamu s njim preozbiljno računali, nije tajna da su ga se htjeli riješiti još jesenas. I, tko zna, da nije bilo korone i puno zaraženih, bi li Atiemwen ušao protiv WAC-a u igru, zabio za pobjedu i “pokrenuo” Dinamovu sezonu. Dobio je novu šansu, iskoristio je, ovoga proljeća nastavio još bolje i postao je jaki napadački adut, najčešće kao džoker s klupe. Kao, primjerice, i u Krasnodaru.
Te se tri odluke, dakle, pokazuju ključnima ovoga proljeća, kad je trebao birati - izabrao je točno.