Mjesec dana do Mundijala: Reprezentacija treba puno bolju atmosferu uoči SP-a

Trideset dana prije nego što će u Sao Paulu, pred dvije milijarde ljudi, biti održana premijerna utakmica Svjetskog prvenstva Brazil - Hrvatska , u hrvatskom nogometnom “mrtvom moru” jedra su spuštena i bespomoćno vise, nema ni daška nogometnog vjetra, atmosfera je na nuli.

Nije li to neobična tišina uoči utakmice koja je na razini polufinala s Francuskom prije šesnaest godina? Nije, ako se zna da je Hrvatska izolirani otok, zaslijepljen vlastitim problemima. Zaokupljeni smo Dinamovom superiornošću pred praznim stadionom, borbom protiv Zdravka Mamića te mržnjom protiv Hrvatskog nogometnog saveza i antipatijom prema Davoru Šukeru. O, kako smo brzo bacili u prah dojučerašnjeg heroja nacije.

Atmosfera bijede, pučkih kuhinja, kopanja po kontejnerima, nesposobnih političara i vojske prevaranata, žicara i kojekakvih očajnika koji su se naselili na ovom meridijanu, obujmila je Hrvatsku.

Profesor Baltazar

U takvom stanju idemo na megdan sedmoj ekonomiji svijeta, peterostrukom svjetskom prvaku i najtalentiranijoj nogometnoj naciji u povijesti ove igre. Čime ćemo se boriti protiv njih? Golim talentom! Kao da golim rukama hvatate piranje u Amazoni.

Jedan od rijetkih Hrvata koji ima apsolutnu potporu nacije je Niko Kovač. Ali, i on djeluje nezainteresirano i mlitavo, kao da se povukao u sebe. Ili je to privid, možda Niko u svojem laboratoriju, poput profesora Baltazara, slaže formulu za pobjedu nad Brazilom. Alkemičar, koji ovo naše panonsko blato pokušava pretvoriti u - zlato. U tome mu baš neće pomoći izrazito antinogometna atmosfera, koju snažno podupire i politika...

Žao mi je tih igrača, rođenih šampiona. Žao mi je Pletikose, Milića, Mandžukića, Modrića, Rakitića, Srne, Eduarda da Silve i Olića, kao i onih koji tek traže afirmaciju, što u takvoj atmosferi odlaze na mukotrpni put prema “Glavi šećera”. Drugim riječima, to se zove posljednja šansa jedne generacije da napravi veliki rezultat. Mnogi od njih će se nakon Brazila oprostiti od reprezentacije, danas dvojica reprezentativaca imaju više od 100 utakmica za nacionalnu selekciju (Srna i Pletikosa), a mnogi su blizu stotke. U ozbiljnim nogometnim godinama su; Pletikosa i Olić 35, Srna 32, Eduardo da Silva 31, Vukojević i Kranjčar po 30, itd.

Englezi kažu da Brazil nije za “starce”, no, Hrvati se ne slažu. Ali, zar o nogometnom potencijalu Brazila i Hrvatske ne govori još jedan podatak; na utakmici u Berlinu 2006., kada su također igrali Brazil i Hrvatska, u Sao Paulu će biti petorica hrvatskih igrača s te utakmice i niti jedan Brazilac. Imat ćemo najstariju momčad i najmlađeg izbornika.

Pobuna u Hrvatskoj

Hrvatska je po talentu i nogometnoj kvaliteti zaslužila nastup na Svjetskom prvenstvu, ne i po ostalim parametrima! U Hrvatskoj traje pobuna protiv nogometne vlade, država u ekonomskom smislu nije u stanju sagraditi krov na stadionu gdje se igraju reprezentativne utakmice, a pamfleti ministra sporta protiv nogometne “močvare” samo ruše ionako klimavu atmosferu. Oni, koje u Hrvatskoj nogomet uistinu zanima, već dugo žive u Barceloni, Madridu, Liverpoolu ili Münchenu, u nekom sasvim drugom filmu gdje se u fascinantnoj atmosferi igra pravi nogomet.