Gotovo 50 godina. I nevjerojatnih 46 trofeja. Ako tražimo najtrofejniju dinamovsku familiju, ne treba ići daleko. Dovoljno je svratiti do Maksimira i pronaći "doka".
On je Hrvoje Šojat. U klubu je već trideset godina, od 1995. je s prvom momčadi, a njegov otac Josip, vrsni kirurg iz Vinogradske, istu je funkciju obavljao od sredine 40-ih pa sve do negdje 1960. godine. Upravo je pokojni doktor Šojat jedan od "dokaza" da je Dinamo sljednik Građanskog. On je, naime, prvo stigao u Građanski, a onda je zajedno sa 16 igrača koji su prethodno nastupali za Građanski, "prešao" u redove novoformiranog Dinama.
Upravo je to bio i povod. Jer, na sutrašnji datum, 26. travnja 1911. godine, osnovan je Građanski, popularni zagrebački klub čiji je kontinuitet 1945. godine nastavio Dinamo. U Zagrebu su već postojali HAŠK kao klub akademske zajednice i Concordia koja je bila naslonjena na srednjoškolsku omladinu. Konstituirajuća je skupština održana 26. travnja u Budějovičkoj restauraciji u zgradi Prve hrvatske štedionice, na uglu Bogovićeve ulice i Cvjetnog trga. Potom, 9. lipnja 1945. Dinamo je nastavio liniju Građanskog s istom bojom, stadionom u Koturaškoj, većinom igrača seniorskoga, ali i juniorskog pogona, trenerom, brojnim članovima uprave, maserom, nadimcima “purgeri” i “modri”, kasnije i gotovo identičnim grbom...
Anegdote iz Vinodola
Ako, dakle, pitate doktora Šojata, specijalista ortopedije, rođenog 1951. u Zagrebu, nema nikakve dileme.
- Ma kakvi, jasna je stvar da je Dinamo sljednik Građanskog, tu spora ne bi smjelo biti - kaže Šojat i zaroni u živopisna sjećanja.
- Imao sam privilegiju biti dio toga. Igrači Građanskog su se nalazili svake prve srijede u mjesecu u Vinodolu. I mene je tata vodio sa sobom. Tamo je dolazila kompletna ekipa Građanskog, od Cimermančića, Lešnika, Wölfla do Glasera i Brozovića, a dolazio je i pokojni Bazala, on je bio tajnik. Sjedio si i upijao. A oni, oni su svi bili gospoda, zrihtani, u odijelima. Pa krenu priče kak su 'rešili' Liverpool sa 5-1, pa tada jaku Viennu... Svi su posle pričali, i doista je to valjana teza, da bi Građanski da nije bilo Drugog svjetskog rata, bio momčad u rangu Bayerna, Milana, Ajaxa... To je bila fantastična momčad.
Koju je, dakle, kroz svoje ruke oporavljao Josip Šojat.
- Tata je u Građanski došel 1943. godine. Tada vam je to izgledalo ovak: On i doktor Sremac, inače veliki prijatelji, radili su zajedno u Vinogradskoj i na poziv Građanskog došli su delati u klub. A Građanski, poslije jasno i Dinamo, u našoj je kući bio svetinja. Nisi mogel proći ispred tranzistora, a kamoli kaj drugo. Samo Građanski, samo Dinamo. Satima je mogao pričati o nogometu. Sećam se, tata mi je bil veliki prijatelj s Anđelkom Marušićem Feratom, poznatim hajdukovcem i krasnim čovjekom; bili su sportski rivali, ali kad bi telefon zazvonio, oni bi satima razgovarali o nogometu. Do telefona nisi mogel doći... Uglavnom, tati je to bilo sve. A 1945., kad je došla druga vlast, satrala Građanski i osnovala Dinamo, on je nastavio raditi tamo. Dinamo je, dakle, Građanski, tu nema spora.
Velika ljubav
Sjeća se svoga djetinjstva, ali i priča svoga oca. Građanski je u to vrijeme bio duboko povezan s purgerskim Zagrebom. Klub, kao i igrači, bio je doslovno obožavan.
- To je bila velika ljubav. Između grada i Građanskog. Purgeri, drukeri, zbilja su obožavali Građanski, Koturaška je uvijek bila puna, on je bio perjanica zagrebačkog i hrvatskog nogometa, naravno, uz Hajduk. Čim si bio Zagrepčanin, bio si za Građanski. A onda je komunistička vlast zatrla ime. Iz razloga što im je smetalo tzv. klasno ime. Što je bio nonsens par excellence, jer Građanski nikad nije bio klasni klub, nego klub svih ljudi ovoga grada. I na temelju toga osnovao se Dinamo, kao onaj koji pokreće, i tada su ljudi jednostavno s Građanskog prešli na Dinamo. Jer, to je bio jedan te isti klub, istih boja, iste strasti, istih igrača, istog, ako želite i doktora, kasnije i istoga grba. Kad su, naime, uništili Građanski, tata i doktor Sremac su nastavili delati za Dinamo.
Priču, vjerojatno, znate: Građanski je osvojio pet naslova prvaka u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, jedan u NDH (trofeji su, inače, nestali, priča se da su zapaljeni i prenamijenjeni), a neposredno nakon Drugoga svjetskog rata svi su klubovi u tadašnjoj FNR Jugoslaviji preoblikovani u fiskulturna društva. Bila je to reorganizacija sporta po uzoru na sovjetski model, što je značilo da su se sportaši okupljali u klubove, odnosno društva s mnoštvom različitih sekcija. Naziv Građanski, pritom, zabranjen je zato što je asocirao na društvo jedne klase iako je klub, dakle, nastao upravo na suprotnim načelima: na ideji okupljanja svih staleža. Inače, u povijesti je više puta dolazilo do inicijative da se Dinamo ponovno preimenuje u Građanski, 1970. je to bila vrlo jaka priča, no i dalje je "ime staleža" bilo sporno. Konačno, i u brojnim razgovorima s navijačima postoji praktički konsenzus: da je početkom 90-ih pokrenuta ideja da se Dinamo preimenuje u Građanski, svi bi je objeručke prihvatili. No ušlo se u onaj blasefmični HAŠK-Građanski, a potom i Croatiju, što jednostavno nije prošlo. No, to je već neka druga priča.
Tri desetljeća
- Tata je, dakle, u Građanskom/Dinamu radio od 1943. do negdje 1961. godine. I 'osvojio' šest naslova. Ali i poslije je ritual bio jednak: svaka domaća utakmica, pravac stadion. Nije bilo iznimke. A tati je teško palo, pa da se sad Dinamo zgasi, ja bih živce izgubio. Tati, kao i meni, taj je klub život. Kad bi Dinamo izgubio, moj je otac, inače trezven čovjek, znao poluditi. Doma bi pet dana bila tiha misa. I hrpa ispričanih anegdota, poput one Lešnikove, koji je rekao: 'Ja sam u životu dal samo jedan gol glavom, jer si nisam htel pokvarit' frizuru...' To su vam bila druga vremena, pogotovo iz doktorske perspektive. Možete zamisliti vreme u kojem je, recimo, jedan Rudi Cvek izgubio karijeru zbog običnog meniskusa. Tada je to bila ozljeda koja je označila kraj, a danas je, i sami znate, tek rutinska operacijica...
Josip Šojat je kasnije otišao s ukupno šest trofeja, a naslijedili su ga Juraj Fila, Gordan Janković, Tugomir Krmpotić. Kod Đalme Markovića je Hrvoje Šojat 1991. došao među kadete i juniore, a primarius Župančić i doktor Krmpotić su '95. rekli: "Mali, spremi se, ideš u prvu momčad!"
- Kakva si to sreća i ponos bili... I još me strese, iako, evo, ove godine slavim tri desetljeća među plavima...
Utrčao u teren i - donio trofej
I u tih tri desetljeća Hrvoje Šojat skupio je točno 40 trofeja. Klupski rekorder.
- Jedna od dražih mi je dupla kruna s Cicom 1996. godine, a inače, kad sam bio na klupi, to je stres. Sve proživljavaš, vičeš, a znate, čak sam jednom i pomogao Dinamu. Igrali smo na Kantridi, Dinamo je vodio 1-0 i kod neke opasne akcije za njih, utrčao sam teren i zaustavio akciju, iako potrebe za mnom nije bilo. Šunjić je bio četvrti sudac, skužio je moje namjere i dal mi je crveni karton, poslao me na tribine. Ne sjećam se točno godine, no prvenstvo je bilo gusto, znate...
U tih 30 godina kroz njegove je ruke prošla gomila igrača.
- Danas su vam druga vremena, društvene mreže, mobitelići, prije je bilo drukčije. Prije je bilo više druženja, kartanja,bela, poneki gemišt. Tko je bil najveća mimoza? Uh, stvarno ne znam, ali nije da mi je netko posebno ušao u pamćenje kao takav. A najizdržljiviji? Čujte, svaki je čovjek drukčiji, granice boli nisu univerzalne, ali znam recimo da kad je Drpić rekao da ga nekaj boli, onda je to morao biti osjet boli puta tri. On je baš mogao trpjeti... - priča zaneseno Šojat. - Najdraža generacija? Ha, ne znam. Gledajte, živio sam kroz tatine priče tu prvu zlatnu generaciju Građanskog, Glaser, Antolković, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Wölfl..., s tatom sam '67. u Haulikovoj dočekao osvajače Kupa velesajamskih gradova kojima sam se divio, obožavao sam Dražana Jerkovića, po meni personifikaciju Dinama, pa Marko Mlinarić, Cico Kranjčar, Snješko Cerin, Zvezdan i Boro Cvetković, Velimir Zajec, Štef Deverić… galerija nezaboravnih iz 1982., ali i ova postojeća, jasno, piše neke svoje priče. U svemu je tome, zapravo, bitno samo jedno: biti dio Dinama. A biti dinamovac je veliki ponos, znate. Svjestan sam te povlastica, a ujedno i ponosan zbog nastavka obiteljske 'opće prakse'.
Koja u takvom tempu zna uzeti i danak. U obitelji Šojat, ipak, Dinamo nikad nije bio ljubavnica nego član obitelji.
- Tata je bio opsesivni dinamovac, ali znate kaj? I mama je bila isto. Stalno je išla s njim na utakmice, sjedila kraj njega, drukala, znala točno kaj je ofsajd, kad je faul. Bila je 'unutra'; kak se veli. A onda bi sve te priče kasnije bile i dio našeg dnevnog boravka. Dinamo se, kak da vam velim, jednostavno živio. I drago mi je da ga živim i ja.
Profesionalno, dakle, točno trideset godina. A ne kani stati. Sutra će, pak, posebno evocirati uspomenu na oca, Josipa Šojata, jednog od prvih liječnika Građanskog i Dinama...
Koji je, dakle, poi njemu jedno tijelo i jedna duša. Nastala na sutrašnji datum prije točno 110 godina...