Vijesti iz Velike Gorice kako će Gorica biti uskoro preoblikovana u sportsko dioničko društvo, ukazuju na neizbježni alat spašavanja profesionalnog okvira hrvatskog nogometa. Ostvari li se to preoblikovanje, najavljeno u proljeće iduće godine, Gorica će postati šesti klub SHNL sa statusom SDD. Prvi preoblikovani klub postao je Hajduk 2008., a drugi Istra 1961 tri godine kasnije. U 2012. Rijeka je nastavila niz, dok je Osijek to učinio 2016. godine. Preoblikovani Šibenik je 2020. iz okrilja Grada prešao u većinsko vlasništvo poduzetnika iz Kolumbije...

Gorica još nije otkrila tko će biti budući većinski vlasnik kluba, koji je, da podsjetimo, već imao hibridnu varijantu stranih investicija. U vrijeme kada je dopredsjednik bio Mindaugas Nikoličius (2018. - 2020.) u Goricu je bila involvirana grupa litavskih investitora koji su osiguravali sredstva za igrače. U ovom slučaju preoblikovanje će biti po Zakonu o sportu. Iako se spominje strani kapital, ne mora značiti da će vlasnik biti stranac. Iz određenih izvora se čuju glasine da će partner u procesu “privatizacije” biti neki domaći imućniji poduzetnik...

Spašavanje opstanka

Neovisno o tome, očito je da ovo preoblikovanje prati liniju i prethodnih, a to je prije svega spašavanje opstanka profesionalnog pogona kluba. Kao u prethodnim primjerima gdje su ogromni dugovi gušili klubove i jedini izlaz bilo je preoblikovanje. Pritom je država odigra(va)la ključnu ulogu na dva načina. Prvo da je bila vrlo tolerantna u svim slučajevima kada su klubovi kršili propise o poslovanju, termine za obveze i slično. Drugo je da su zakonskim okvirom odredili da se dugovanja prema državi pretvore u dionice koje su onda prepuštene lokalnim samoupravama. Da država nije postupila na taj način, veliko je pitanje bismo li danas uopće imali profesionalni nogomet i klubove koji ga čine.

Stavimo li po strani temeljnu odrednicu preoblikovanja, a to je goli opstanak klubova, što su “privatizacije” donijele klubovima?

Prije svega treba kazati da su procesi preoblikovanja u SDD različite strukture. Hajduk je prvi preoblikovan ali klub je od prvog dana u većinskom vlasništvu Grada Splita. Od 2011., Naš Hajduk, udruga koja okuplja sve članove kluba, započela je proces kupovanja dionica i danas su pored Grada (65,90 %) postali drugi dioničar s 30,60 %. No, Grad je u međuvremenu prepustio Udruzi Naš Hajduk (članovi kluba) upravljanje klubom...

Sukladno navedenom, jasno je da je prvi formalno i praktično privatizirani klub u Hrvatskoj Istra 1961. Ona je u ruskom poduzetniku Mihailu Ščeglovu dobila većinskog vlasnika, te prvog stranog predsjednika i vlasnika. U sudbinama pulskog prvoligaša prilično se može razumjeti težina privatizacija i očekivanja u domaćem nogometu. Istra 1961 je i prvi klub koji je dobio drugog, a onda i trećeg vlasnika. Prije 9 godina većinski vlasnik postala je grupa ulagača iz SAD-a na čelu s Michaelom Gloverom, koji se tri godine kasnije povukao i ostavio klub u rasulu, pred gašenjem.

Spasili ih Španjolci

Tada su Istru spasili investitori iz Španjolske, grupacija Baskonia-Alaves, koji stabilno već sedmu godinu financiraju razvoj kluba. Oni su vratili dugove svih prethodnih vlasnika, uložili 20-ak milijuna eura, grade klupski kamp (već se koristi) i osiguravaju život kluba. Glavni limit iskazuje se u manjku ambicioznosti (novaca) da se poveća konkurentnost prve momčadi...

HNK Rijeka je 2012. bila na sličnom rubu ponora s ogromnim dugom te ih je od stečaja spasila inozemna tvrtka Social Sport, u vlasništvu kontroverznog talijanskog poduzetnika Gabrielea Volpija. No, ključan akter “preoblikovanja iz posrnulog u klub šampionskih dosega” je Volpijev poslovni partner, Riječanin Damir Mišković. Kad se Volpi 2017. povukao iz vlasničkih odnosa, on je taj teret preuzeo kroz obiteljsku tvrtku. U eri privatiziranog kluba, gdje Grad sudjeluje s 25 % vlasništva, Rijeka je postala drugi najuspješniji klub Hrvatske (prvi naslov prvaka, više kupova, iskoraci u Europi...). Uz to izgradila je prva privatni nogometni kamp, u kojem je niknuo i stadion. Prvotno zamišljen kao alternativa dok se izgradi nova Kantrida, u međuvremenu je postao domaćin utakmicama Rijeke i A reprezentacije...

Prije osam godina slično se Tantalovih muka spasio osječki prvoligaš. Ulazak mađarskog kapitala s Lorincom Meszarosem, koji je imao većinski paket (uz Ivana Meštrovića) dovelo je Osijek iz zone siromaštva u red najbogatijih klubova Hrvatske. Mađarski poduzetnik, za kojeg Forbes navodi da ima imetak od 1,5 milijardi dolara, nedavno je kazao kako je u razvoj kluba i pogotovo vrhunsku infrastrukturu uložio 150 milijuna eura! Osijek je sada vlasnik najmodernijeg stadiona, iznimno funkcionalnog kampa, ali unatoč ulaganjima u struku i momčad (era Bjelica najviše) nije uspio ići dalje od drugog mjesta u prvenstvu. Sada se nazire kako je vlasnik promijenio sportsku politiku i tipuje na stvaranje igrača i razvoj momčadi, što je u prijevodu želja za manje ulaganja nego donedavno...

Serija vlasnika

Prvoligaš iz Šibenika je također zaredao sa serijom vlasnika u posljednjih 4-5 godina. Nakon preoblikovanja od Grada su vlasništvo preuzeli poduzetnici iz Kolumbije. Umjesto iskoraka, dogodila se uskoro promjena jer je vlasništvo preuzeo poduzetnik Hrvat koji živi i radi u SAD-u, Marino Jurić. No, niti on nije duže ostao, pa je prošle godine vlasnik Šibenika postao poduzetnik Željko Karajica. On preko svoje kompanije (SEH, sport i industrija zabave) već kontrolira Austriju Klagenfurt i berlinsku Victoriju. No, kako se kroz medije, a i temeljem događanja (promjene trenera, kašnjenje plaća, problemi s terenima za trening...) može naslutiti, Šibenik je i dalje u složenim problemima funkcioniranja...

Ostatak SHNL-a je različitih vizija perspektive. Dinamova je odluka da će ostati Udruga građana, u kojoj će članstvo imati pravo odlučivanja. S obzirom na veličinu kluba, dostignute razine uspješnosti u domaćem, ali i europskom kontekstu, s posljedičnim financijskim benefitima, Dinamo djeluje stabilno. Kad bi se natjecateljski doseg promijenio (izostanak Europe pogotovo), trebalo bi vidjeti kako bi se osiguravala sredstva za nemjerljivo najveći proračun u Hrvatskoj (između 50-60 milijuna eura)...

Varaždin, prije, i Slaven Belupo najavljuju proces preoblikovanja kao potvrdu temeljne odrednice, osiguravanja temeljnih financija za opstanak i potom razvoj profesionalnog kluba. Lokomotiva za sada nema nikakvih najava i uglavnom se oslanja na stvaranje igračkih vrijednosti i njihov transfer u inozemstvo, iz čega crpe financije za funkcioniranje. Do daljnjeg.

Već je odavno znano da četiri kluba iz regionalnih centara (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), u bilo kojoj varijanti, neće propasti. Njihova je geopolitička i važnost za mase takva da politike ne bi mogle sebi dozvoliti takvu dramu. To su uostalom pokazale i razne verzije političkih upliva u njihovo spašavanje kada su financijski bili na izdisaju, ili kada se oko njih vode borbe oko prevlasti utjecaja. Jasno je da su privatni investitori u Rijeci i Osijeku donijeli stabilnost u poslovanju, a na planu rezultata uvijek postoje razlike. Rijeka je bitno uspješnija, a Osijek kao da se stalno traži po pitanju sportske politike i neispunjenosti.

Podređeni položaj

Svi ostali klubovi u SHNL-u su u podređenom (natjecateljskom) položaju, jer imaju neusporedivo manje proračune. Aktualnih Dinamovih 50-ak, Hajdukovih 30-ak, Rijekinih 16 ili Osijekovih 13 (sada natjecateljski slab) su ključni što Varaždin, Istra, Lokomotiva, Gorica, Slaven Belupo, Šibenik bodovno zaostaju i u pravilu igraju “drugu ligu unutar prve”. Materijalna moć definira natjecateljsku, osim tamo gdje je u sličnim okvirima pa se sportska politika pokazuje odlučnijom.

No, upravo taj drugi dio lige ukazuje kako ni uz privatne investicije SHNL nema garancije rezultatskog iskoraka, jer su jačine tih investitora na razini realno ograničene isplativosti ulaganja u HR klubove. Oni mogu osigurati opstanak kluba na nekoj razini logike, ali recimo u Istri neće Baski koji osiguravaju 3-4 milijuna godišnje, sada 2-3 puta povećati proračun da bi se umiješali u borbu za vrh, te tako ostvarili prihode od Europe i transfera. U SHNL-u ta računica nema osnova, dijelom i zbog očajne infrastrukture, nedostatnih prihoda od ulaznica i marketinga te ograničenih mogućnosti unosnijih transfera...

Osijekov slučaj samo snaži taj osjećaj limitiranosti čak i za klub tzv. velike četvorke, odnosno u ulaganju jednog milijardera, prvoklasnoj infrastrukturi. S druge strane, bez privatnog kapitala, jasno je, SHNL nema šanse opstati kao profesionalna liga...